Da bi dva ili više kompjutora mogli međusobno komunicirati, potrebno ih je umrežiti, odnosno međusobno spojiti hardverom i konfigurirati softverom. Bez nekog oblika lokalne mreže danas je nemoguće zamisliti poslovanje tvrtke ili kompanije, a to je i neumijeni uvjet bez kojeg se nikako ne može opstati u modernom poslovnom okruženju kakvo nameće razvoj tehnologije i mrežne infrastrukture. Nešto slično može se reći i za naprednije kućne korisnike. Kako kod nas, tako i u svijetu. Jer, više nije nikakvo čudo da domovi s čitavom silom elektronskih uređaja posjeduju sofisticiranu mrežu s pristupom internetu.
Svaki vlasnik tvrtke vrlo vjerojatno posjeduje i neki od tipova lokalne mreže. Bilo onaj rudimentarniji, žičani s tek osnovnim dodatnim uređajima ili onaj napredniji oblik – bežičnu lokalnu mrežu s nešto naprednijim uređajima i sustavima sigurnosti.
Oni koji mrežu još nemaju, prije nego što je započnu ugrađivati u tvrtku ili u dom, samostalo ili uz veliku pomoć za to specijaliziranih tvrtki, morali bi razmisliti o nekim krucijalnim pitanjima. Kao prvo, treba odlučiti koliko će se kompjutora umrežiti i kako, kakav će biti server (poslužitelj), je li tvrtki potreban pristup internetu ili ne te hoće li se u kompjutorsku mrežu integrirati i telekomunikacijska infrastruktura.
Routeri su uređaji koji omogućuju povezivanje dviju ili više mreža međusobno ili recimo lokalne mreže poduzeća na internet. Uspostavljaju idealan put kojim će podaci ići između mreža. Routeri postavljaju pravila i uvjete kako i kada će se odvijati promet u internoj mreži i promet iz eksterne mreže, a nerijetko se koriste kao prva razina zaštite lokalne mreže. Korištenje hardverskog usmjerivača posebno je važno ako je na internet spojeno više računala. Routeri obično posjeduju mrežnu utičnicu koja dopušta istodobno priključivanje DSL linije ili kabelskog modema plus više računala (najčešće četiri). Kako je svaki usmjerivač drugačiji, prije početka rada poželjno bi bilo pročitati priručnik. Možda će se za završetak instalacije morati unijeti dodatne informacije. Pomoći pri instaliranju može pružiti proizvođač hardvera, a od pomoći može biti i tehnička podrška davatelja internetskih usluga.
Serveri ili poslužitelji su računala koja obavljaju neki posao za ostala računala uključena u računalnu mrežu. Obično je riječ o lokalnoj mreži, LAN, ali isto tako može biti riječ i o javnoj mreži (WAN). Uobičajeni poslovi koje poslužitelji obavljaju za druga računala u mreži razvrstava ih u nekoliko tipova. Datotečni server obavlja rukovanje povjerenim datotekama za ostala računala koja imaju pristup. E-mail serveri brinu o e-mail porukama koje pristižu ili odlaze s lokalne mreže, internet serveri opslužuju pristup internetu ili daju pristup ostalim korisnicima interneta, a print serveri upravljaju resursima ispisa na mreži računala. Serveri se konfiguriraju prema poslu koji će obavljati, pa prema tome trebaju zadovoljiti i neke kriterije kao što su pouzdanost, brzina, snaga, robusnost itd. Dobitna kombinacija jest iznaći pravilan omjer tih kriterija i cijene.
Čisto laički, firewall je uređaj koji mreži koju nadgleda spriječava nedozvoljen pristup korisnicima izvan mreže. Najčešće je kombinacija softvera i hardvera. Firewall najčešće sadrži sheme i pravila koji reguliraju željeni i neželjeni promet. Kao prvo, najjednostavnija autentifikacijska procedura koristi IP adrese kao indekse. IP adresa je univerzalna identifikacijska ‘kartica’ na internetu, a može biti statična ili dinamička. Statična IP adresa je stalna i označava računalo konstantno spojeno na internet. Dinamička IP adresa dodjeljuje se korisniku pri spajanju na mrežu. Dinamički IP često koriste ISP-i za dial-up pristup – kod svakog spajanja korisnik dobiva drugu IP adresu. Bilo da je adresa korisnika statička ili dinamička, koristi se u cjelokupnom mrežnom prometu u kojem sudjeluje korisnik. Spomenuti način koristi se ne da bi narušio privatnost korisnika, već da bi server znao na koji način poslati zatražene podatke. Na sličan način svi mrežni servisi ‘hvataju’ korisnikovu IP adresu (privremeno ili stalno), kako bi mogli vratiti podatke do korisnikove adrese. Ako ni jedna ni druga strana nisu primijenile sigurnosne mjere, put informacije se smatra izravnim. Prilikom svog putovanja paketi ne nailaze na prepreku. To je potpuno nesigurna situacija. Dugo godina taj je način prijenosa podataka bio standard. U jednom trenutku mrežni administratori počeli su primjenjivati širok spektar boljih rješenja, a među njima i firewall.
