Kartično poslovanje

Plastična lamela samo je podloga za mnogo diskretnije nosače podataka – čip ili magnetnu vrpcu. Tek okom nečitljivi podaci na njima karticu čine karticom.

Prvi je bio američki bisnismen koji je otkrio da je kod kuće zaboravio lisnicu, zbog čega nije mogao platiti račun u restoranu. Godinu dana poslije, 1950., platio je komadićem kartona Diners Cluba, koji je tada imalo samo 200 pripadnika američkoga visokog društva koji su njime mogli plaćati u 27 njujorskih restorana. Kartica s podacima o vlasniku koja jamči da će račun biti namiren i da će vlasnik redovito podmirivati svoje obveze prema svom kartičarskom klubu od tada je gotovo zamijenila novac. Jefin i pouzdan način plaćanja ‘bez gotovine’ osvojio je sve slojeve potrošača.

Iako je hrvatsko tržište specifično po tome što ‘volimo’ gotovinu i radije ćemo otrčati do najbližeg bakomata, podići novac i platiti njime, plaćanje karticama sve je češće i prihvaćenije. U Hrvatskoj je potkraj prošle godine izdano više od sedam milijuna različitih kartica; kartične transakcije u protekle se četiri godine povećale s 40,3 milijarde kuna na 61,1 milijardu. Svaki građanin Hrvatske ima prosječno dvije kartice, a najveći dio njih su debitne kartice. Pretpostavlja se da se broj kartica neće povećavati, ali da će broj transakcija biti veći.

Očekuje se da će kartice sve više osvajati tržište, a već danas dostupne tehnološke mogućnosti svjedoče da je kartičarska budućnost već počela. Plastična lamela koju poznajemo kao karticu samo je podloga za mnogo diskretnije i oku nečitljive nosače podataka – čip ili magnetnu vrpcu, na kojima su podaci dostupni samo aparati za očitavanje. Logična je posljedica da izgled kartice više ne mora biti unificiran, nego kartičari omogućuju klijentima da ga sami dizajniraju. Beskontaktna kartice, kojima je dovoljno mahnuti pred aparatom za očitavanje podataka, već su u optjecaju. Najavljuje se i plaćanje mobitelima, pri čemu se kartica svodi na veličinu mikročipa sa svim podacima o vlasniku, a potrošeni iznos skida se s virtualnog računa korisnika ili se dodaje računu kreditne kartice. Već se unazad nekoliko godina najavljuju i univerzalne kartice, koje bi uključivale sve podatke potrebne za identifikaciju ili pak ostvarivanje prava iz zdravstvenog osiguranja i raspravlja se o tome hoće li takve kartice previše zadirati u građanske slobode.

Ali ni tehnologija očitavanja, ni smještaj u mobitelu, ni dizajn plastične lamale nisu ono što karticu čini karticom – ona postaje nosač podataka tek njihovim upisivanjem na magnetnu vrpcu ili čip ugrađen u plastiku. A upisivanje podataka odvija se samo u ovlaštenim institucijama kao što je, primjerice, hrvatska Agencija za komercijalnu djelatnost, i pod najvećom kontrolom, koju omogućavaju današnja tehnološka dostignuća. Podaci koji se unose na karticu nisu dostupni čak ni malobrojnim stručnjacima koji imaju pristup do visokozaštićenih kompjuteriziranih upravljačkih funkcija sofisticiranih strojeva koji upisuju podatke.

Pogon je pod cjelodnevnom fizičkom i videozastitom, a ulaz se strogom kontrolira biometričkom identifikacijom osoba koje ulaze jedna po jedna. Tehnološki postupak je ‘razložen’, tako da nijedan zaposlenik nije upoznat sa svim fazama procesa proizvodnje kartice, a najveća pozornost posvećena je informatičkim sustavima sigurnosti i prijenosa podataka te fizičkom zaprimanju, skladištenju i isporuci gotovih kartica, što se vrši u skladu s najvišim standardima banaka. Cijeli proces je dokumentiran i može se rekonstruirati u svakom trenutku, što znači da je nemoguća bilo kakva zloporaba i jedne proizvedene kartice. Sve drugo dovelo bi u pitanje osnovnu pretpostavku upotrebe kartice – sigurnost.

Podaci se upisuju pod najstrožom kontrolom koju omogućuju današnja tehnika dostignuća.