Minimalne plaće – zastarjeli mehanizam zaštite standarda

Na razini popularnog opredjeljenja većine građana gotovo nema osobe koja bi se protivila povećanju plaće radnicima koji najmanje zarađuju u Hrvatskoj. Pojedine djelatnosti, poput tekstila, maloprodaje, proizvodnje kože i obuće, šumarstva itd. poznate su po malim plaćama zaposlenika. Te niske plaće čine 50 do 60 posto prosječne plaće i otvaraju put siromaštvu.

U Hrvatskoj naizgled nisu velike relativne razlike u plaćama iako je vidljiv lagani porast disperzije najviših i najnižih plaća. Kad bi to bilo odraz stvarne situacije, uvođenje minimalne plaće ne bi bio previše šok na tržištu rada. Relativno malo ljudi dobilo bi više plaće, a većina, naizgled, već sada dobiva plaću iznad te razine. Je li tomu stvarno tako?

Pokusavamo li pogledati ex ante što će se dogoditi na tržištu rada uveđe li se institut minimalne plaće, valja posegnuti i za drugim izvorima podataka, ali i razmotriti kako poslodavci svoje ponašanje modificiraju pod utjecajem zakona. Drugim riječima, ako je naše tržište izuzetno segmentirano, mnogi zaposleni već sada nemaju niti osnovne beneficije koje proizlaze iz Zakona o radu kao što je, primjerice, redovna plaća. Na one koji su već sada izvan zakona nova pravila neće nimalo ili vrlo ograničeno utjecati! S druge strane, poslodavci koji radnicima uplaćuju sadašnji minimum na temelju osnovice za obračun obveznih doprinosa dobit će novi benchmark koji će ih natjerati da uplaćuju više nego dosad. Bez posebnih analiza može se pretpostaviti da će se porast troškova koji će time nastati za poslodavca amortizirati na način da će zaposlenost ili uroniti dublje u sivu zonu i radnike se neće više prijavljivati, ili će se smanjiti dio plaće koji se do sada dobivao ‘na ruke’. U tom će slučaju radnici dugoročno imati više koristi od većih uplata u mirovinsko osiguranje, ali će imati manje raspoloživog dohotka.

Iako se može reći da će koristi od minimalnih nadnica biti opipljive za radnike s niskom plaćom, takva će se politika negativno odraziti na ukupnu zapošljavanje. Dio radnika čiji je doprinos marginalnom prihodu manji od njihova marginalnog troška bit će otpušteni. To će najviše pogoditi niže kvalificiranu radnu snagu, svu radnu snagu koja radi na određeno vrijeme (85 posto svih danas zaposlenih), ali i žensku radnu snagu te mlade koji uvijek imaju nižu razinu sigurnosti. Viškovi će se zapošljavati u sektorima koji nisu obuhvaćeni sustavom minimalnih plaća (siva ekonomija) ili će postati nezaposleni. Kao posljedica više razine minimalnih nadnica, plaća u neformalnom sektoru će pasti, jer će se javiti veća ponuda rada nego prije, što smanjuje njegovu cijenu. Istodobno, viša minimalna plaća povećat će interes za zapošljavanje među nezaposlenima i među neaktivnim skupinama koje dotad nisu bile u radnom odnosu. Povećana ponuda rada samo će naići na nezainteresiranost poslodavaca koji su potaknuti porastom troškova rada u procesu smanjivanja broja radnika. Rezultat će biti porast nezaposlenosti. Danas, kad muku mučimo s visokom nezaposlenošću mladih, žena i starijih, a naročito NKV radnika, bilo bi pogubno voditi politiku koja pogoršava izgled tih grupacija za zapošljavanje.

Iako je neosporno da bi svaki rad, pa tako i rad NKV i PKV radnika trebao rezultirati dostatnom naknadom za život, pitanje je da li je u danim okolnostima to stvarno moguće. Na primjer, u radno-intenzivnim djelatnostima, u kojima se Hrvatska suočava sa žestokom konkurencijom na globalnoj razini, nekvalificirani radnik i trošak njegove plaće ne mogu se usporediti s troškom rada u nekoj dalekoazijskoj zemlji. Uvođenjem minimalne plaće u cijelosti će se smanjiti konkurentska pozicija poslodavca i dovesti do zatvaranja poduzeća. To govori u prilog razmišljanju o različitim razinama minimalnih plaća za pojedine sektore, a ne o minimalnoj plaći za sve. Kad bi bilo lako postići socijalne ciljeve administrativnim i mandatarnim uvođenjem odgovarajuće plaće, sve bi zemlje to učinile s uspjehom. Zapravo, na taj se način još više štiti insidere, tj. one sa sigurnim poslom, ali na štetu onih koji su još nezaposleni ili onih koji će dobiti otkaz. Je li to socijalno i moralno prihvatljiv ishod? Osiguranje viših prava za manju skupinu radnika već je davno viđena politika na ovim prostorima i uzrok duboke segmentacije tržišta rada kakvu pozajmimo danas.

Trošak hrvatskoga nekvalificiranog radnika ne može se usporediti s troškom rada u dalekoazijskim zemljama. Uvođenje minimalca smanjit će konkurentnost i dovesti do zatvaranja poduzeća. Treba razmišljati o različitim minimalcima za pojedine sektore.

Viši troškovi rada osim otpuštanja mogu poslodavca navesti da zapošljava radnike koji su produktivniji i čija je produktivnost u skladu s njihovim troškom. To može dovesti do opadanja potražnje za nekvalificiranom radnom snagom, uvođenja mehanizacije ili digitalizacije te odlaska u druge zemlje s prihvatljivijom cijenom rada. Također, iskustvo je potvrdilo činjenicu da uvođenje minimalnih plaća može dovesti do ukidanja troškova poslodavca na obrazovanje radnike uz rad jer se smatra da je to, u okolnostima, luksuzni trošak. Često poslodavci posežu za investicijama u automatizaciju i zamjenu ljudske radne snage strojevima čime trajnije smanjuju potrebu za radom. Ako su proizvodi cjenovno neelastični, a povećani troškovi plaća pokušavaju se prenijeti na cijenu proizvoda ili usluga, može doći do pada potražnje na tržištu s negativnim posljedicama za poduzeće u cijelosti.

Institut minimalnih plaća mogao bi potaknuti imigraciju iz zemalja u kojima je razina plaća uz isti rad i produktivnost niža. Takav je ishod koristan ako postoje radna mjesta, ali i sustav obrazovanja odraslih koji bi šire zahvatio domaću radnu snagu u procesu obrazovanja. Gospodarski uzlet Zapadne Njemačke 70-ih dijelom se može pripisati priljevu jeftine radne snage s Istoka. Čini se da bi zakon o minimalnoj plaći mogao više našteti onima koji primaju najniže plaće nego što bi zaštitio njihov standard. Nije realno da trošak ostvarenja višega radničkog minimalnog standarda snose isključivo poslodavci putem plaća viših od produktivnosti rada. Zar ne bi bilo svrhovitije da poslodavci ulažu u osposobljavanje radnika kako bi podigli njihovu produktivnost na radnome mjestu, ali i mogućnost njihova zapošljavanja na tržištu rada? Ne bi li zapošljivost kao cilj trebalo biti među visokim prioritetima sindikata?

Danas se institut minimalnih plaća može smatrati zastarjelim načinom utjecanja na radnički standard. On ima više negativnih nego pozitivnih efekata na tržište rada, čini tržište rigidnijim i usporava dinamiku strukturnih promjena kao i opću prilagodljivost poduzeća. Dugoročno, institut minimalnih plaća nema mnogo smisla jer ne potiče razvoj zapošljavanja pojedinaca i djeluje kao socijalna zaštitna mreža. Bilo bi mnogo produktivnije kada bi financijski teret podizanja zapošljivosti NKV radnika nosili i poslodavci i država putem programa razvoja ljudskih resursa. Danas je neprimjereno posezati za mehanizmima koji su bili rješenje za industrijsko društvo 20. stoljeća.

Na grafikonu su prikazane grane djelatnosti s najvišim i najnižim plaćama u 2005. i 2007. godini. Prikazano je gornjih i donjih 15 posto plaća u dva razdoblja. Skupina grana s najnižim plaćama zapošljava oko 14 posto zaposlenih dok, skupina grana s najvišim plaćama ne čini više od 5 posto zaposlenih. Nekoliko činjenica valja iščitati iz grafa. Prvo, u svim je granama, osim u financijskom posredovanju, došlo do porasta plaća 2007. godine u odnosu na 2005., ali je iznadprosječni porast bio u granama s iznadprosječnom plaćom. Najniža neto plaća kod štavljenja i obrade kože iznosila je 52,6 posto od prosječne plaće u 2005., i 53,1 posto plaće 2007. godine. S druge strane, najviša plaća u zrakoplovnom prometu narasla je sa 177 posto u 2005. na 188 posto prosječne plaće u siječnju 2007.