HRVATSKA BEZ EURA 2012.: Politički poraz – ekonomska pobjeda

U Hrvatskoj će se održavati dvije utrke skijaškoga Svjetskog kupa, Svjetsko rukometno prvenstvo, u redu čekaju i zlatni vaterpolisti, Rijeka se bori za Mediteranske igre, a Split za Svjetsko atletsko prvenstvo. Vrijeme je da se koordiniraju sve kandidature za velika natjecanja.

Hrvatsko se gospodarstvo spasilo prevelike sportsko-političke razigranosti u organiziranju velikih natjecanja. Europsko nogometno prvenstvo, Euro 2012., odlučila je UEFA, održat će se u Poljskoj i Ukrajini, čime je ispunila europski politički cilj i, suprotno očekivanjima, odvela Euro na europski istok, na tržište s više od 80 milijuna ljudi. Hrvati i Mađari tuguju uz izjave da razloga za tugu nema, ali sve se ipak doživljava kao veliki gubitak za dvije nacije ujedinjene ugarsko-hrvatskom nagodbom novoga doba, sportskog. To je trebala biti i velika pobjeda hrvatske i mađarske politike, pa nisu sretni ni premijeri Ivo Sanader i Ferenc Gyurcsány, koji osim političke promocije zapravo nisu ništa izgubili. Ekonomski analitičari domaćega gospodarstva s druge strane potiho vesele priznajući ipak nogometu da je sportski nacionalni ponos. Vesele se jer je njihov odgovor na pitanje kako bismo mi sve to platili: ‘Teško, jako teško.’

Ističu da je hrvatsko gospodarstvo, čiji se opis može sažeti na oko četiri milijuna stanovnika koji žive s 30 milijuna dolara vanjskoga duga države, 4,5 tisuća kuna prosječne plaće, negativnom vanjskotrgovinskom bilancu s većinom ostatka svijeta, životom na kredit te siromaštvom u sustavu zdravstva i školstva te BDP-om po stanovniku od 6.400 eura, zapravo preslabo da bi se ozbiljnije kapitaliziralo na nogometnom spektaku za pet godina. I zato, smatraju, treba odahnuti jer je UEFA hrvatskoj ekonomiji zapravo učinila uslugu. Nije tu riječ samo o nogometu. Da je Hrvatska dobila Euro 2012., bila bi to kap koja bi prelila čašu nakon Svjetskoga skijaškog kupa u Zagrebu, koji uz žensku utrku u idućoj trećoj sezoni uvodi i mušku utrku, Svjetskog rukometnog prvenstva 2009., koje je nakon razdoblja afere u fazi neizvjesnosti, Mediteranskih igara, od čije organizacije Rijeka ne odustaje, Svjetskog atletskog prvenstva, koje Split želi, i moguće želje Hrvatskog vaterpolskog saveza da nakon osvojenoga svjetskog zlata održi svjetsku smotru vaterpolu u maloj zemlji s velikom obalom. Za Svjetsko juniorsko prvenstvo u vaterpolu 2009. već se kandidirao.

Izuzev nogometnih, ambicije sportskih saveza se ostvaruju, vladajuća politika ih podržava dajući financijska jamstva, slabašna ekonomija nalazi načina da ih plati, a porezni se obveznici vesele i sve to izgleda, kažu ekonomski stručnjaci što službeno, što neslužbeno, baš kao ona poslovica – kruha i igara. Kandidaturom za Euro 2012. i dospijevanjem u završnicu izbora Hrvatska se gotovo opasno zaigrala, pa bi ono za što mnogi danas vjeruju da je gubitak, moglo poslužiti kao putokaz za otrježnjenje.

Bez obzira na gubitak Eura 2012. Hrvatska bi, kako je krenula u EU, zapravo mogla ući kao domaćin velikih međunarodnih sportskih natjecanja na parketu, vodi i na snijegu, a možda i na travi, jer ambicije ostaju, što sa strane politike i sveopćeg veselja građana, kojeg će nesumnjivo biti, zapravo zvuči fantastično.

No, sav taj sport ne može biti ozbiljan generator rasta BDP-a i možda su, s obzirom na to koliko ih je, sva ta natjecanja malo preskupa promocija Hrvatske u svijetu, a u istoj toj Hrvatskoj zapravo je premalo znanja i mudrosti da se u postojećim uvjetima ostvari profit, jer zapravo je riječ više o savršenoj hrvatskoj imprevizaciji.

Konzultant Damir Novotny kaže da su sva ta natjecanja u funkciji politike i služe da bi nadomjestila pravi ekonomski razvoj, koji izostaje, i da ne treba plakati za nogometnim prvenstvom jer bi ono dodatno opteretilo hrvatsku ekonomiju.

• Veliki sportski događaji su biznis i uobičajeno je da se financiraju od marketinga i široke potrošnje. Hrvatsko tržište je toliko malo da marketing i kupci nisu dovoljni, stoga država mora subvencionirati takve manifestacije, a Hrvatska za to nema dovoljan ekonomski kapacitet – kaže Novotny i na teze koje podržavaju organizaciju međunarodnih sportskih natjecanja ima odgovor. Kad je riječ o povećanju broja turista, Novotny kaže da bi Euro 2012. izmijenio hrvatsku vanjskotrgovinsku bilancu sa zemljama EU, a posebno s Bosnom i Hercegovinom, jer bismo morali dramatično povećati uvoz hrane da bismo prehranili turiste. Na tezu o promociji Hrvatske u svijetu kaže da je ipak malo preskupa, a moguću zaradu komentira riječima da bi kratkoročno zaradili građevinari, nogometni menadžeri, uvoznici i državna blagajna, no dugoročno održavanje sagrađene infrastrukture financirali bi porezni obveznici kroz porez, prirez ili neke druge namete, upravo kao što financiraju autoceste.

Doktor ekonomskih znanosti i jedan od najistaknutijih bivših međunarodnih nogometnih sudaca u Hrvatskoj Goran Marić kaže da kao sportaš iznimno žali za gubitkom EP-a jer je hrvatski nogomet time mnogo izgubio. Jednako tako žali za uzaludnim silnim trudom i potrošenim entuzijazmom sudionika u kampanji. Međutim, kao ekonomist odabir Poljske i Ukrajine ne smatra našim neuspjehom. Može se govoriti tek o političkom porazu Hrvatske, a nipošto o ekonomskom, s obzirom na to da svaki poslovni projekt sadrži i ekonomski rizik.

• Nije napravljena ozbiljna ekonomska analiza projekta. Čini mi se da se olako razbacuje sa stotinama milijuna eura zarade, a s tog aspekta projektu je pristupljeno prilično neozbiljno i ekonomski neutemeljeno. U kandidaturi smo se hvalili nečime što tek mislimo imati i učiniti, a meni bi bilo draže da reputaciju gradimo na onome što smo već stvorili – kaže Marić i dodaje da javnost olako prihvaća teze o iskoristivosti sportske infrastrukture nakon Prvenstva.

• S obzirom na prosječna primanja u Hrvatskoj malo je ljudi koji će se dovoljno često moći koristiti sadržajima koji će se nuditi, a govorimo li o koncertima, zanima me koji će izvođači u Hrvatskoj uspjeti napuniti stadion. Životni standard Hrvata dovodi u pitanje svaku multifunkcionalnost sportskih objekata – kaže Marić.

U sportskim savezima, osim u Nogometnom, mirno su saslušali te argumente, no Damir Poljak, glavni tajnik Rukometnog saveza, kaže da je ‘rukomet nešto drugo’, Renato Živković, glavni tajnik Vaterpolskog saveza, da je ‘vaterpolo nešto drugo’, a Vedran Pavlek, glavni tajnik Skijaškog saveza, da je ‘skijanje nešto drugo’.

Poljak tvrdi da Rukometno prvenstvo neće opteretiti ekonomiju, Živković kaže da Hrvatska ima 4,5 pravih bazena, a Francuska 4,5 tisuća i da bi Hrvatskoj trebalo bar 40 bazena. Poljak dodaje da sportske dvorane za rukomet mogu poslužiti i za prvenstvo u vaterpolu. Ekonomski analitičar Žarko Primorac glaša da bi Hrvatska, koja se ekonomski ne može uspoređivati s ekonomskim divovima, trebala biti selektivnija u odabiru natjecanja koje želi organizirati.

• Naša ekonomska snaga objektivno nije dovoljna za financiranje takvih manifestacija jer nemamo potencijala da svaki takav događaj pretvorimo u ekonomski uspjeh. Sportske organizacije kao što su Olimpijski odbor ili Ministarstvo sporta trebale bi koordinirati te aktivnosti i prihvaćati atraktivna i moguća natjecanja – kaže Primorac. Svjetski skijaški kup u Zagrebu tek će za tri godine ostvariti financijski pozitivan rezultat. Pavlek kaže da će tome pomoći dobivanje organizacije utrke za muškarce. No, neovisno o Primorcu spomenuo je istu ideju.

• Neko krovno državno tijelo trebalo bi koordinirati kandidaturu za sportska natjecanja, jer to je vrlo složeno pitanje – priznaje Pavlek. Činjenica je, pak, da se svaki sportski savez bori za sebe, nitko od njih ne gleda širu sliku, a država to od njih i ne traži. Na kraju savjetnik Željko Perić kaže da nema mjesta za tugu jer Hrvatskoj ionako više trebaju ulaganja u poljoprivredu, posebice u navodnjavanje, što će je kvalitetnije uvesti u EU nego EP u nogometu. Ipak, vrlo je upitno hoće li državne vlasti shvatiti gubitak EP-a 2012. kao poruku da o sportu, ako ni o čemu drugom, počnu misliti strateški.