Ostvare li se najave o proširenju završnice europskih nogometnih prvenstava sa 16 na 24 reprezentacije, kandidatura za Europsko nogometno prvenstvo 2012. zapravo je posljednja organizacijska šansa za Hrvatsku, koja teško može sudjelovati u organizaciji još veće završnice s 24 sudionika.
Neovisno o ulaganju od oko 750 milijuna eura, od čega pola otpada na obnovu ili gradnju stadiona, i o funkciji objekata nakon prvenstva, organizacija planetarno važnog megadogadaja golema je privilegija koju bi samo notorne budale mogle pretvoriti u financijski gubitak.
Ne radi se samo o tome da bi tijekom četiri lipanska tjedna 2012. navijači iz 16 zemalja napunili desetak hrvatskih i mađarskih stadiona. Mnogo je važnije sve što će se događati u godinama koje prethode natjecanju.
Na domaćem planu obveza kvalitetnog organiziranja sportskog spektakla prisilila bi hrvatske kalkulantske političare da osiguraju gradnju sportskih, turističkih i prometnih kapaciteta, koje bi država ionako trebala imati, ali bi bez međunarodnog presinga zvanog Euro 2012. sredstva bila utrošena na nešto banalnije.
Određivanje Hrvatske za sudomacina donijelo bi našoj zemlji promidžbu kao poželjnoga turističkog odredišta i mjesta za sklapanje dobrih poslova te potrošnju približno 150.000 turista koji će pristići u Hrvatsku samo radi Eura. Ako je minorna Univerzijada 1987. donijela euforiju Zagrebu i okolici, kakva bi tek ekstaza zavladala da uzmognemo ugostiti Euro, treći najveći sportski događaj uopće (iza svjetskih nogometnih prvenstava i ljetnih olimpijada)!
Neće biti problem organizirati prvenstvo, izvući iz njega profit i naći namjenu objektima u koje će se u međuvremenu uložiti; znatno je veće umijeće uvjeriti glasače UEFA-inih nadležnih tijela da će najveću korist izvući ako nam povjere domaćinstvo. Čelnici Hrvatskoga nogometnog saveza diče se da su sastavili najopsežniju i najkvalitetniju kandidacijsku knjigu, ali donosi li to glasove? Gospodari odluke o domaćinu slabo mare za detalje iz kandidature.
Kad je na inicijativu predsjednika Francuskog nogometnog saveza Henryja Delauneya 1959. organizirano prvo Europsko prvenstvo (pod izvornim nazivom Kup nacija), većina je zapadnih zemalja odbila prijaviti se ne vjerujući u smisao tog natjecanja. Prvi je završni turnir 1960. u Francuskoj, s četiri reprezentacije, ipak bio dobro posjećen i medijski popraćen. Za treće su se prvenstvo, 1968. u Italiji, već prijavili gotovo svi savezi pa su morale biti uvedene kvalifikacije po skupinama. Kad je 1980. i drugi put završnica Eura održana u Italiji, natjecanje je već preraslo u divovski biznis s osam sudionika. Broj je udvostručen za 10. europsko prvenstvo 1996. u Engleskoj, a za 2016. se razmatra daljnje proširenje na 24 reprezentacije, koliko do 1982. nije imalo ni Svjetsko prvenstvo! Michel Platini je, zasad, odbio razmotriti proširenje već za Euro 2012., što bi se moglo protumačiti kao dobar predznak za hrvatsko-mađarsku kandidaturu.
