Odluka (pravorijek) Stalnog sudišta

Ako hrvatska Vlada ne prihvaća odluku svoga arbitražnog suda, zašto bi sutra Slovenci postupili drukčije u vezi s graničnim sporovima?

Odluka (pravorijek) Stalnog sudišta pri HGK-u kojom većinski paket dionica opatijskih Liburnia Riviera hotela ponovno postaje vlasništvo SN Holdinga Darka Ostoje vraća sjećanje desetljeće unatrag.

Godina je bila 1997. Darko Ostoja i Georg Eltz, odnosno njihove tvrtke, iznajmili su stan u jednoj zgradi u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici i u njega smjestili sjedište Dom fonda. Pripremali su se za kuponsku privatizaciju. Grof Eltz imao je bogato iskustvo iz kuponske privatizacije u Češkoj, a Ostoja je bio partner koji je znao sva domaća pravila igre i sve prave ljude. Za razliku od konkurentskih PIF-ova (privatizacijskih investicijskih fondova), u potrazi za što više stradalnika Domovinskog rata koji je država odlučila podijeliti kupone kako bi došla do dionica tada još neprivatiziranih tvrtki, Eltz i Ostoja nisu išli na TV reklame.

Stan u Bogovićevoj bio je prepun letaka u kojima se vukovarski grof svakom pojedinačnom stradalniku obraća imenom i prezimenom i uvjerava ga da upravo Dom fondu treba povjeriti kupone. Rezultat: Ostoja i Eltz pokupili su najveći dio od 220.000 sudionika kuponske privatizacije.

U sljedećih deset godina dvojac je izveo niz majstorskih konstrukcija i zapravo ponovio priču koja se događala i u Češkoj. Voditelj fondova postali su vlasnici dionica iz kuponske privatizacije i sve što su poslije radili također je vjerojatno viđeno u drugim zemljama u kojima je vođena takva privatizacija.

Slučaj sa sporom Darka Ostoje i dvije-tri posljednje hrvatske vlade u vezi s pravom vrijednošću koju je država trebala dati u kuponskoj privatizaciji ulazi u završnu fazu, a poseban je zato što na više razina otkriva stanje u hrvatskom poduzetništvu i politici.

Na razini odnosa krupnoga kapitala i visoke politike to je drugi primjer u kratko vrijeme koji pokazuje da se poduzetnici previše ne boje aktualne vlasti. Prvo je Luka Rajić ‘preveslao’ Vladu i bez njenog pristanka (ma što to značilo) prodao Dukat francuskom Lactalisu. A Ostoja ide još i dalje. Usprkos mnogim instrumentima kojima Vlada može prijetiti svakom poduzetniku, tvrdoglavo je uporan u namjeri da istjera dug, koji se vjerojatno popeo na više od milijardu kuna.

Primjer pokazuje i koliko su dalekosežne pogrešne procjene državnih činovnika. Da je svojedobni potpredsjednik Vlade Slavko Linić s više racionalnosti, a manje prkosa, procijenio izgled države da dobije spor s PIF-ovima (a posebno Ostojinim i Eltzovim), danas bi šteta bila manja. Jednako kao što je i premijer Sanader trebao prihvatiti procjenu svog potpredsjednika Polančeca da se s Ostojom bolje nagoditi nego suditi. Kad država krene u spor s nekim krupnim poduzetnikom, mora biti sigurna da će ga dobiti. Političko riskiranje čiji neuspjeh plaćaju porezni obveznici ne može se ocijeniti sjajnom politikom.

Jednako tako, pokazuje se koliko je opasno raditi presedane kakav je napravljen s Gradom Hvarom, kojemu je u tzv. javno-privatnom partnerstvu omogućeno stjecanje paketa od 25 posto dionica lokalne hotelske kuće Sunčani Hvar.

Sada to s pravom traže i Opatijci i mnogi drugi. Kad se ne zna što se s privatizacijom hoće, skupe su lekcije poput te s opatijskim hotelima neizbježne.

Zanimljiv je i odnos Sanaderove vlade prema odlukama arbitražnog suda. Umjesto da odluku arbitraže bespogovorno prihvati, Vlada smišlja izvršavanja preko Upravnog suda. Postavlja se pitanje je li to signal Sloveniji da prihvati arbitražu u vezi sa Savudrijskom valom (Piranskim zaljevom). Tako Slovenci mogu, izgube li na arbitraži, reći: ‘Ne prihvaćamo odluku, iako smo prije izjavili da joj se nećemo suprotstavljati! Ako vi u Hrvatskoj možete protiv takvih odluka, zašto ne bismo i mi?’

Presuda arbitražnog sudišta pri HGK-u otkriva još jednu razinu. Na dan kad je objavljena presuda povoljna za Ostoju, dionice njegova SN Holdinga skočile su 7,6 posto. Do prije godinu-dvije moglo se u realnom životu tvrtki događati bilo što, to se na cijenu nije previše odražavalo. Sazrelo tržište kapitala danas počinje reagirati kao na Zapadu. Dobre vijesti dižu cijenu vrijednosnom papiru, loše je ruše. Eto bar jedne koristi od ‘trakavice’ s Liburnia Riviera Holdingom.