Radi zaštite prezaduženih građana Udruga radničkih sindikata na čelu s predsjednikom Borisom Kunstom od Ane Lovrin, ministrice pravosuđa, traži žurne izmjene Ovršnog zakona i da se ‘Stečajnim ili posebnim zakonom propiše postupanje u slučajevima insolventnosti fizičkih osoba’ (čitaj: i u Hrvatskoj propiše osobni bankrot).
Prema procjeni stručnjaka, međutim, osobni bankrot u Hrvatskoj se može početi primjenjivati tek nakon isteka najmanje dvogodišnjeg pripremnog razdoblja, a još nije ni propisan, što znači da za primjenu nema mogućnosti prije 2010. godine. A i kad je riječ o zahtjevu sindikata za izmjenu Ovršnog zakona, ministrica Lovrin upozorila je na dvojbe i predložila zajedničku radnu skupinu predstavnika Ministarstva pravosuđa i sindikata koja bi trebala razmotriti mogućnosti pronalaženja zajedničkih rješenja. I te prijedloge valja pričekati.
Neposredni povod zahtjevu Udruge radničkih sindikata za uvođenje osobnog bankrota sve je češća zapljenja cjelokupne novčane imovine s tekućih računa građana a da se pritom ne poštuju propisi prema kojima se najviše pola plaće može prisilno ustegnuti radi naplate dospjelih nepodmirenih (kreditnih) obveza. Radno-pravnim, Mirovinskim i Zakonom o dječjem doplatku, pa i Ovršnim zakonom, propisana su ograničenja u prisilnim naplatama u smislu zaštite dijela prihoda za za-
10.000 slučajeva osobnog bankrota moglo bi se na godinu, prema procjenama prof. Mihajla Dike, provesti u Hrvatskoj. Za provedbu tolikog broja bankrota trebalo bi osposobiti najmanje tristotinjak povjerenika.
Tako je i s kreditnim zaduživanjem – ne može se korisniku kredita braniti od njih samih uvodenjem ‘skrbičkih’ ograničavajućih zakonskih odredbi. Svatko tko potpisuje neki ugovor, mora biti svjestan mogućih posljedica u slučaju da ga ne poštuje jer, u suprotnom, čemu zakon o obveznim odnosima?
Ukine li se odredba o mogućnosti otplate duga zapljenom cjelokupne novčane imovine na računu građana, stručnjaci procjenjuju da će mnogi, osobito mladi ljudi, ostati bez mogućnosti dobivanja stambenoga kredita. Čim se smanji vjerovnička sigurnost, poskupljaju krediti i teže ih je dobiti. Pojednostavljeno, ako korisnik kredita zatraži 20 tisuća eura, a kreditor mu s obzirom na prihode odobri samo 10 tisuća, korisnik kredita može potpisati izjavu da mu se s računa u banci može u cijelosti plijeniti novčana imovina i kreditor će mu u tom slučaju odobriti 20 tisuća eura. Pritom se polazi od toga da u obitelji osim plaće korisnika kredita ima i drugih prihoda, a korisnik kredita kreditno je najposobniji i zbog toga traži kredit.
Izgleda da su dvojbo treba li dužnicima zaštita od previše agresivnih ponuda kreditora sve više opterećeni i sami građani, za koje se brinu zagovornici propisivanja osobnog bankrota. Marija Zuber, financijska savjetnica u časopisu RIF, kaže da je pravu zabunu izazvala stranka koja je od njih željela uslugu upravljanja osobnim financijama i bila spremna platiti cijenu te usluge. U RIF-u su brzo iščitavali literaturu, ali nitko se od savjetnika u časopisu time dotad nije bavio niti se usudio otpraviti prihvatiti tog posla.
Osobne financije u Hrvatskoj su siva tema, a u skladu s time i problematika osobnog bankrota. Mihajlo Dika, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu i autor Ovršnog i Stečajnog zakona, upozorava na nužni oprez kad je riječ o uvodenju osobnog bankrota u Hrvatskoj.
U Njemačkoj je lani proglašeno 90-ak tisuća osobnih bankrota. U Hrvatskoj bi ih moglo biti najmanje desetak tisuća na godinu s obzirom na zaduženost građana. A da bi se godišnje obradilo desetak tisuća takvih bankrota, potrebno je odgovarajući broj povjerenika, možda tristotinjak. Oni ne bi bili stečajni upravitelji, ali bi imali tu funkciju. Trebalo bi ih pripremiti, educirati i osposobiti za taj posao. To nije tako jednostavno, mi u Hrvatskoj to još nemamo. Nijemci su, kad su odlučili uvesti osobni bankrot, odredili pet godina za uvodenje u kojemu su, među ostalim, pripremali i povjerenike za osobni bankrot – naglasio je Dika.
Naivno je misliti da će se uvodenjem osobnog bankrota dužnici koji proglase svoj bankrot otisati dugovi. Ne bude li novčane imovine koju bi vjerovnici mogli zaplijeniti, počet će pljenidba stanova i kuća u kojima žive dužnici i njihova obitelj, a dužnici će se morati seliti u znatno lošije iznajmljene stanove. Zagovornici uvodenja osobnog bankrota zaboravljaju da će postupak bankrotiranja i povjerenik silno povećati iznose duga jer će povjerenici određivati koji dio dužnikovih prihoda pri pada vjerovnicima, koji povjerenici, a koji ostaje dužniku za minimalne životne potrebe.