Politički happy end prodaje Dukata stranoj tvrtki pokazao je koliko su javni pozivi za zaštitu strateških industrija bili neozbiljni. Domaćim političarima samo je zasmetalo što im Luka Rajić i vlasnici Lactalisa nisu hodočastili tijekom pregovora; čim su to obavili, cijela se halabuka oko rasprodaje ‘hrvatske strateške industrije’ naglo stišala.
- Opredijelili smo se za tržišno gospodarstvo, za to da svaki privatni poduzetnik može prodati svoju tvrtku. Naravno, kad je riječ o ovako, strateškoj industriji, onda je država i te kako zainteresirana da vidi što se tu događa – nejasno je premijer Ivo Sanader odredio državnu politiku spram strateških industrija.
Problem Vladina odnosa spram tzv. strateških sektora su samovoljni i nejasni kriteriji proglašavanja nekog sektora strateškim, poput primjerice, prerade mlijeka. Ministru gospodarstva Braniku Vukeliću, potpredsjedniku vlade Damiru Polančecu i predsjedniku Vlade Ivi Sanaderu poslali smo jednostavan upit: koje su strateške industrije u Hrvatskoj? Očekivano, odgovor nismo dobili jer takva lista i pripadajuca politika vjerojatno ne postoji. Postoji, međutim, opasnost da se pojedini sektori po volji pojedinih ministara ili vlada proglašavaju strateškim i da zbog toga na bilo koji način pokušavaju ograničiti slobođe poduzetnika u tim sektorima, primjerice, da prodaju svoju imovinu.
Priznanje da Vlada neke sektore smatra strateškim državnim interesom dodatni je udar na ozbiljnost nacionalne razvojne strategije do 2013. Najprije je ‘zaboravljena’ prosječna stopa rasta od sedam posto, a sada premijer krši jedno od osnovnih načela razvoja za koji se taj dokument zalaže: jednakost svih sektora. Upravo je inzistiranje da su svi sektori podjednako važni bila najkontroverznija odrednica strategije koju je sastavio tim pod vodstvom dr. Martine Dalić.
Dr. sc. Sandra Švaljek, ravnateljica Ekonomskog instituta u Zagrebu, u ovom se slučaju posve slaže s autorima strategije.
- Prelaskom na tržišni način gospodarenja ‘odabir pobjednika’ više nije posao države, nego tržišta. Stoga mislim, a tome nas uči glavna struja suvremene ekonomike, da definiraju i potpomaganju ‘strateških industrija’ u Hrvatskoj nema mjesta. Država unatoč tome ima posla i razloga da pomaže gospodarstvu na različite načine, ali mora sve tretirati na jednak način. Drugim riječima, prihvatljive su horizontalne, a ne vertikalne mjere potpora. To načelo nositelji ekonomske politike uglavnom uvažavaju iako se ono i krši u ime ‘viših ciljeva’ kao što su zadržavanje radnih mjesta, ravnopravnosti regionalnih razvoja i sl. No, posljedica kršenja tog načela najčešće je prolongiranje agnostičkih koji bi na slobodnom tržištu već davno propali – smatra dr. sc. Sandra Švaljek.
U svijetu postoje različiti pristupi strateškim industrijama. U SAD-u se pod tim pojmom definiraju tvrtke važne za nacionalnu sigurnost. U drugim je zemljama definicija bliža onom što bi naša Vlada željela postići: strateške su industrije one koje vjerojatno mogu dugoročno dati državi odlučujuću tehnološku prednost, a u kratkom roku ne jamče komercijalni uspjeh. Nije čudno da su u većini država koje imaju programe poticanja strateških industrija to uglavnom visokotehnološke industrije u kojima se razvija know-how i koje omogućavaju najveće preljevanje znanja u ostale sektore. Koliko je neka industrija važna za zemlju, procjenjuje se raznim metodama, pri čemu je vrlo često osnova analiza inputa i outputa, koja za hrvatsko gospodarstvo još nije izrađena.
