Da je tekstilna industrija u problemima, tema je o kojoj se govori godinama, a vezano uz to i o najnižim plaćama u zemlji koje dobivaju radnici u tim poduzećima. No, rjeđe se otvara tema, a potiču je tek sindikati, da većina tih poduzeća troši velik dio iznosa na menadžerske plaće, zbog čega za plaće radnika ostaje tek malen dio novca. To se zove privatno vlasništvo, reći će analitičari. Tekstilne je industrije 95 posto privatizirano te je stoga teško privatnim poduzetnicima nametnuti povećanje plaća za radnike. Dodatno i zato što je riječ o djelatnosti koja kod nas nije restrukturirana, nema brend te je najčešće riječ o lohn poslovima za izvoz. Zato su i nakon pomisli o uvođenju zakona o minimalnoj plaći pojedina poduzeća dala Vladi na znanje da njihova proizvodnja ne bi podnijela takav zakon te bi mogla dovesti do protuefekta poput otpuštanja radnika ili neisplate plaća.
Mnogi su analitičari zato i skeptični prema donošenju tog zakona, smatrajući da je za to u zemlji gdje tranzicija nije gotova prerano govoriti. Poslodavci smatraju da je potreban oprez pri odabiru načina na koji bi se zakon donio, dio sindikalaca smatra da isključivo treba krenuti od realnih pretpostavki, dok drugi dio čvrsto ostaje pri stajalištu da zakon treba donijeti već ove godine, zajedno sa zakonom o plaćama u državnim i javnim službama.
Vlada je mogućnost uvođenja zakona o minimalnoj plaći donijela još prije dvije godine, ali intenzivniji razgovori Vlade i sindikata tek su nedavno počeli. Poslodavcima je, pak, na nedavnom sastanku s Vladom ukazano na mogućnost donošenja tog zakona, iako konkretni razgovori s njima još nisu počeli.
Kolika bi bila minimalna plaća još nije utvrđeno, ali prvotni prijedlog Saveza samostalnih sindikata jest 2.400 kuna, koliko bi ujedno iznosio i neoporezivi dio dohotka. Sada neoporezivi dio dohotka iznosi 1.600 kuna, pa bi prema tome njegov pomak za 800 kuna uključio i izmjenu Zakona o porezu na dohodak. A poslodavci u poduzećima kojima bi takvo usklađenje, odnosno povećanje minimalne plaće bilo teže, sigurno će tražiti i rasterećenje u poslovanju. Zato, naime, već postoji prijedlog o poreznim olakšicama, a zajednički dogovor Vlade i sindikata jest razmatranje smanjenja doprinosa. Pitanje je ipak hoće li takve olakšice poslodavce, u prije svega radno intenzivnim djelatnostima zadovoljiti. U Sloveniji je, primjerice, prije donošenja Zakona o minimalnoj plaći tekstilna industrija bila oslobođena od poreznih davanja prema državi. Dakle, i to tek predstoji domaćoj Vladi da uvidi tu mogućnost, a koju će poslodavci iz te industrije sigurno tražiti, ako se odluka o minimalnoj plaći donese.
Jednom utvrđen minimalni iznos plaće, prema prijedlogu, mijenjao bi se svake godine. Do računice od 2.400 kuna minimalne plaće za početak došlo se prepolavljanjem prosječne plaće. Dakle, dvije minimalne plaće u obitelji mogle bi donekle zadovoljiti osnovne potrebe u domaćinstvu, s obzirom na to da je prema računici SSSH za jednog člana u obitelji potreban mjesečni iznos od oko 2.700 kuna. Prema računici SSSH-a, oko 250.000 radnika sada prima plaću do 2.400 kuna. Povećanjem minimalne plaće, koja sada iznosi oko 1.700 kuna neto, ili oko 2.200 kuna ako se uzima u obzir osnovica za obračun doprinosa, automatski bi se povećala i cijena rada. No, u sindikatu tvrde da to nije tako. Zato što se u stvari radnicima isplaćuje i više od 2.000 kuna plaće, ali prijavljuje se sada važeća minimalna plaća od oko 1.700 kuna, dok se ostali dio isplaćuje na ruke.
- Dakle, mi bismo na taj način spriječili i sivu ekonomiju – kaže predsjednica Saveza samostalnih sindikata Ana Knežević.
Analitičar SSSH Mario Švigir kaže da je takvim načinom isplate plaća riječ o troškovnom dumpingu koji plaćaju svi porezni obveznici.
- Odnosno, riječ je o subvencioniranju segmenta poslodavca koji ionako predstavlja neloyalnu konkurenciju većini poslodavaca koji posluju sukladno propisima te subvencioniranju djelatnosti koje se nisu restrukturirale i izvoze usluge radne snage. Analitičar Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta ipak upozorava da siva ekonomija nije u tolikoj mjeri nazočna u radno intenzivnoj djelatnosti, na koju sindikati ciljaju nego prije svega u uslužnim djelatnostima.
Drugopitanje koje se postavlja jest povećanje cijene rada u smislu odbijanja stranih ulagača, koji već ionako odlaze na jeftinija istočna tržišta. Švigir komentira da ionako u primjerice tekstilnoj industriji kroz lohn izrabljivanje i već sada gubitak globalne i regionalne utakmice s troškovno cjenovalnom konkurencijom Kine, Pakistana ili Rumunjske ta će radna mjesta u zemlji polako nestajati.