Home / Komentari i stavovi / Premijera u HNK: Važno je zvati se Ernest

Premijera u HNK: Važno je zvati se Ernest

Trivijalna komedija za ozbiljne ljude – takav je podnaslov Oscar Wilde namijenio svojoj, prema mišljenju mnogih, najboljoj komediji Važno je zvati se Ernest, prošli tjedan premijerno izvedenoj u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu u režiji Tomislava Pavkovića. Mladi je redatelj za pripremanje i postavljanje predstave imao nešto manje vremena nego što je to u kazalištu uobičajeno, prilično hrabro prihvativši instant ponudu HNK nakon napravnog prekida suradnje nacionalne kuće s mađarskim redateljem László Bagossyjem. Ipak, u svojoj je inscenaciji Erneste Pavkovića samo djelomično uspio iskoristiti Wildeovu nepogrešivu duhovitost i dramaturško vješto poigravanje sveopćom fiksacijom na ime Ernest, koja proizvodi niz zabuna najavivši ih već u naslovu.

Naime, ime Ernest u engleskom jeziku skriva dvoznačnost, ali njegov homonimni odnos s riječju ‘earnest’, koja označava ‘osobu koja pokazuje ozbiljne osjećaje i pouzdana je’ nerazrešiva je prevodilačka teškoća. Tako se Wildeov primamljivi humor već od naslova na meće kao izazov, a u kombinaciji s Pavkovićem nametnutim vremenskim ograničenjem postaje prava redateljska teškoća. Naime, njegova vrlo precizna režija uspjeva, nažalost, tek povremeno biti duhovita, dopisujući nekim postupcima humor prilično sumnjive kvalitete.

Smijeh je, naravno, pridržan za Wildeovo bravurozno poigravanje jezikom u odličnom prijevodu Martine Aničić. One, pak, u interpretacijama glumačkog ansambla u čijem su sastavu Zrinka Cvitešić, Olga Pakalović, Luka Dragić, Dušan Bućan, Branka Cvitković, Vlasta Ramljak, Goran Grbić i u ulogama batlera i poslužitelja Miro Šegrt te Alen Šalinović uglavnom uspješno prenose Wildeovu vedrnu i gotovo opipljivu ljubav prema rečenici.

Istodobno, Pavkovićev podcrtavanje određenog značenja uživo izvedenim glazbenim komentarima uglavnom se čini suvišnim. Iako se njihova uloga ne ograničava samo na tome jer s vremenom postaju i svojevrsni lik, mali orkestar prigodno nazvan Tri vjenčanja i dva sprovoda prečesto sudjeluje u scenama koje bi bez njegova javljanja vjerojatno bolje funkcionirale.

Vrlo se nejasnim čini i to što se tome malom orkestru glumci povremeno obraćaju izbjegavajući tako neželjeno igranje aparte, ali ne dajući takvu postupku opravdan razlog. Nedoostatak vremena Pavkovića je tako ipak stajao nekih propusta poput predugod trajanja, nepotrebnog kićenja i ritmičke neujednačenosti.