Stari se dečki vole okititi tuđim sportskim zlatom

Za razliku od starih koji vode državu, mladi dečki koji samo igraju vaterpolo ne ustručavaju se poštujuci pravila igre bilo kome zabiti gol.

Uvijek se pojavljuje neko zlato kao kontrapunkt kolektivnoj frustraciji zbog transkripata, rasprodaje zemlje, rasprodaje poduzeća – ukratko, zbog vođenja države bez strategije i bez kompetencije. Tako su mladi dečki s mora, neki jedva punoljetni, pokazali starim dečkima s kopna kako se igra kao tim i kako se pobjeđuje protivnika. Sad će, dakako, prema starom običaju, stari dečki s kopna koji ne znaju što raditi s državom pokušati onako pokroviteljski posvojiti i na sebe premijeti barem dio uspjeha mladih dečki s mora koji uvijek znaju što im je činiti s loptom u bazenu. I znaju to najbolje na svijetu. Pa će oni biti naši, odnosno ‘njihovi’ zlatni vaterpolisti. Premijer će biti zaslužan za to što je dopustio Perici Bukiću da angažira kompetentnog Ratka Rudića, a nije uvjetovao da trener vaterpolske reprezentacije bude njemu bliža Jadranka Kosor ili možda pouzdani Luka Bebić. Predsjednik će biti zaslužan za to što je predsjednik takve vaterpolske reprezentacije i zasigurno će im uskoro na Pantovčaku ‘zakvaćiti’ neko odličje na prsa. Upješni mladi dečki s mora bit će ponos neuspješnih starih dečki s kopna, njihovi najbolji veleposlanici. I izgledat će to perverzno, kao što obično izgleda prisvajanje tuđih zasluga.

Mladi dečki s mora uspješni su jer imaju temeljnu darovitost za vaterpolo, imaju psihofizičke predispozicije i nadase imaju kompetentno vodstvo koje zna stvoriti i voditi tim. To, dakako, prati i nužna pozitivna samouvjerenošću i mentalitet pobjednika. Zamislite kako bi izgledala sama završnica Svjetskog prvenstva da je Pavlo Marković imao ‘europski’ mentalitet našeg premijera? Kako zabiti gol Madarima, koji su već u EU, a usto su i najpouzdaniji zagovornici brzog hrvatskog pristupa EU? I to ne jedan, nego dva gola. I to ne bilo kakva gola, već dva presudna za zlatnu medalju na Svjetskom prvenstvu.

Da ne irtira činovnike Europske komisije, premijer bi odmah nazvao svog prijatelja Barossa i pitao bi li EK imao nešto protiv toga da Hrvatska goluma Madarskoj zaštiti vlastiti interes, to više što je dva dana prije toga zabila višak golova Srbiji. S obzirom na to da Barroso preko vikenda isključuje mobitel, premijer bi se žurno obratio Skandinavcu Rehnu sa sličnim pitanjem: Bi li taj gol štetio brzom hrvatskom pristupu EU? I, naposljetku, ne bi li, zbog brzine pristupa, bilo oportunije zabiti gol sebi nego Madarima? I dok preko glasnogovornice ambasadora Degerta u Zagrebu stigne odgovor o tome da se EK ne izjašnjava o pitanjima u kojima članice EU nisu postigle prethodni konsenzus, Madari bi u Budimpešti već slavili osvajanje zlatne medalje. No za razliku od starih dečki koji vode državu, mladi dečki koji samo igraju vaterpolo znaju pravila igre i ne ustručavaju se poštujuci postojeća pravila bilo kome zabiti gol.

Kad bi se mentalitet i praksa predsjednika i premijera u vođenju države prenijeli na vaterpolsku reprezentaciju, pitanje je bi li iduće godine ona i dalje bila svjetski prvak iz Melbournea. Silno ljut zbog toga što on nije Ratko Rudić, predsjednik bi pokupio sve njihove medicinske nalaze u posljednjih pet godina, sve nalaze njihovih djevojaka, žena, punica i odnio ih na raspolaganje i analizu trenera madarske reprezentacije pa neka ih kombinira kako zna i umije, a sve ne bi li dokazao da su medalju osvojili pod dopingom, pod drogom ili barem – pod virozom. Da se krivnja individualizira. Nakon što nije uspio trampiti osvajanje zlatnih medalja za obećanje podrške o još bržem pristupu EU, barem s razine zagrebačke glasnogovornice EK, pragmatičniji bi premijer razmotrio bi li se medalje pojedinačno mogle trampiti za neko obećanje EU. V. d. šefica opozicije nakon pet mjeseci pobjedonosno bi razotkrila da se u toj trampi izgubilo pet zlatnih medalja. I tako bi povjerenstvo za utvrđivanje sukoba interesa dobilo novi složeni zadatak – ispiti jesu li medalje imovina te jesu li pokretne ili nepokretne. Kad bi se pozitivna samosvijest i kompetencija vaterpolske reprezentacije prenijele na upravljanje državom, i stari momci koji vode državu mogli bi se iskreno radovati pobjedama vaterpolista – bez potrebe da njihovim pobjedama prikrivaju vlastite poraze. I ne bi im na pamet palo vlastitu pobjedu pretvarati u poraz – da bi se svidjeli Madarima, Rehnu, a možda i Barrosu.