Upitni su kriteriji raspodjele dotacija i poreza. Lokalnim jedinicama s posebnim statusom pomaže se mjerama porezne politike ne samo zato što imaju niske fiskalne kapacitete nego i iz socijalnih razloga. No, najsrošašniji gradovi i općine često nemaju taj status.
Hrvatska se 1993. opredijelila za mehanizam većega državnog utjecaja na financiranje lokalnih jedinica. To je osigurala redistributivnim mehanizmom dijeljenja prihoda i dotacijama iz državnog proračuna. Slabosti tog modela očituju se u nedovoljnom prepoznavanju lokalnih regionalnih razlika u fiskalnom kapacitetu i slabim koordinacijama fiskalnih mjera za ublažavanje nejednakosti. Hrvatska je fiskalno centralizirana zemlja jer se opredijelila za snažniju ulogu države u redistribuciji prihoda uglavnom dodjelom dotacija iz državnog proračuna i dijeljenjem poreza na dohodak, promet nekretnina, te dobit (do 2007.) s lokalnim jedinicama.
Udijel ukupnih rashoda lokalnih jedinica, zajedno s transferima države, povećava se s četiri posto 1995. na približno devet posto BDP-a 2005. godine. Međutim, kada promatramo udio rashoda lokalnih jedinica, bez transfera države, on je blizu šest posto BDP-a. Na temelju udjela konsolidiranih rashoda (bez transfera središnje države) u BDP-u zaključujemo da su lokalne jedinice u financiranju rashoda ovisne o dotacijama te podjeli poreza sa središnjom državom.
Fiskalna autonomija lokalnih jedinica u ubiranju vlastitih prihoda relativno je ograničena. Najizdašniji prihodi od poreza dijele se s državom, koja ujedno određuje poreznu osnovicu i stope tih poreza. Stope zajedničkih poreza (koji se dijele između općine, grada, županije i države) te županijskih poreza u potpunosti određuje središnja vlast. Stope općinskih i gradskih poreza uglavnom utvrđuje općinska ili gradska vlast, ali uz ograničenja koja je odredila središnja vlast. Lokalne vlasti posve autonomno određuju samo stopu poreza na korištenje javnih površina.
Međutim, fiskalna autonomija lokalnih jedinica nije problem. Vlastitim i dodatnim prihodima iz državnog proračuna većini lokalnih jedinica osigurano je pokriće tekućih proračunskih izdataka. Problem je neučinkovit mehanizam redistribucije dohodaka i dobiti između lokalnih jedinica koje država potiče putem slabo uskladene fiskalne mjere za ublažavanje fiskalnih nejednakosti. Posebice su upitni kriteriji na temelju kojih je 170 lokalnih jedinica na područjima posebne državne skrbi (PPDS), 45 na brdsko-planinskim područjima (BPP) te 45 otočkih lokalnih jedinica (koje su potpisale zajedničke ugovore o financiranju kapitalnih projekata) dobilo poseban status u sustavu financiranja javnih potreba. Hrvatska do 2007. nema osmišljenu strategiju regionalnog razvoja u kojoj bi posebnu pozornost posvetila modelu financiranja lokalnih jedinica s naglaskom na potporu područjima s gospodarskim teškoćama u razvoju i fiskalnim problemima financiranja minimalnog standarda pružanja javnih usluga na svom području.
Stalno se javlja dominacija administrativno-teritorijalne decentralizacije, a ne prati je odgovarajući mehanizam financiranja koji bi se oslonio na uvažavanje lokalnih i regionalnih razlika u fiskalnim kapacitetima, odnosno sposobnosti lokalnih jedinica u financiranju javnih dobara i usluga. Dosadašnje su vlade više pozornosti posvetile problematički zakonodavnom uređenja te su brojnim izmjenama i dopunama zakona iz samoupravnog djelokruga i područja stvarale pravdi i o fiskalnoj decentralizaciji. Takav status quo izravno je utjecao na produbljivanje konfuzije u vezi s poželjnim modelom financiranja lokalnih jedinica, odnosno treba li država lokalnim jedinicama prepustiti pojedine izdašne poreze ili mehanizmima dijeljenja poreznih prihoda i dotacija obavljati redistribuciju prihoda lokalnim jedinicama. U tim uvjetima postavlja se pitanje postoji li u Hrvatskoj trend fiskalne decentralizacije ili centralizacije. Opredijelivši se za model financiranja, Hrvatska se odlučila za dominaciju države u sustavu financiranja koji se u velikoj mjeri temelji na redistribuciji poreza (posebice na dohodak) i dodjeli dotacija iz državnog proračuna.
Problemi u redistribuciji prihoda lokalnim jedinicama osobito su prisutni od 1995. do 2007., kad su osnivana područja posebne državne skrbi (1996.), brdsko-planinska područja (2003.) te dio otoka (2003.) koji su dobili poseban status u sustavu financiranja. Kao rezultat toga do 2007. godine gotovo polovina lokalnih jedinica u posebnom je sustavu financiranja.
Dodatno su od 2001. u posebnom sustavu financiranja i 53 lokalne jedinice koje su decentralizacijom preuzele obvezu financiranja dodatnih funkcija. Izvan posebnog sustava financiranja tek su približno 242 lokalne jedinice, odnosno manje od polovine administrativno teritorijalnih lokalnih jedinica. Svim lokalnim jedinicama u posebnom sustavu financiranja država je osigurala brojne dotacije i dodatne poticaje. Nažalost, nijednoj mjeri nije prethodila kvalitetna financijska analiza fiskalnih i gospodarskih nejednakosti lokalnih jedinica. Država je zaboravila na to da možda u posebnom sustavu financiranja nisu lokalne jedinice s ispodprosječnim fiskalnim i gospodarskim kapacitetom koje treba podupirati.
