Home / Biznis i politika / Ne vjerujem da bi izdvajanje od dva posto BDP-a za obranu ugrozilo gospodarsko stanje

Ne vjerujem da bi izdvajanje od dva posto BDP-a za obranu ugrozilo gospodarsko stanje

Bradtke: Ne vjerujem da bi izdvajanje od dva posto BDP-a za obranu ugrozilo gospodarsko stanje. Bez članstva u NATO-u Hrvatska mora računati na znatno veća izdvajanja za vojni sektor.

Kako biste ocijenili bilateralne odnose između Hrvatske i SAD-a u ovome trenutku? Od prošle godine postigli velik napredak. U listopadu prošle godine organiziran je vrlo uspješan posjet hrvatskoga premijera Iva Sanadera Washingtonu, a bilo je i drugih sastanaka na visokoj razini između dviju zemalja. To treba sagledati u kontekstu velikih napora koje Hrvatska ulaže u političke i gospodarske reforme, ali i hrvatskoga doprinosa sigurnosti regiji Jugoistočne Europe i šire. Hrvatska, naime, daje svoj doprinos u Afganistanu, sudjeluje u misijama UN-a. Trenutačno smo usmjereni na produbljivanje bilateralne suradnje u provedbi zakona, poreznoj politici, civilnom zrakoplovstvu… Naši odnosi razvijaju se u dobrom smjeru; preciznije, bolji su nego ikad.

Gospodarski odnosi, međutim, nisu tako dobro razvijeni, zar ne? Ističem da u Zagreb nisam stigao kao ekonomski stručnjak. Bavim se ponajprije sigurnosnim pitanjima, odnosno Sjevernoatlantskim savezom. Prije mojega dolaska u Zagreb u srpnju 2006. u Washingtonu sam se četiri godine bavio problematikom NATO-a. Otada nastojim razumjeti kako funkcionira hrvatsko gospodarstvo i kako ga unaprijediti. Trgovinska razmjena između dviju zemalja prilično je skromna i sveukupno ne prelazi 500 milijuna dolara. Da bismo potaknuli trgovinu, prema Hrvatskoj primjenjujemo model trgovinskih preferencijala – tako se većina hrvatskih proizvoda u SAD uvozi bez carine. Taj je trgovinski obrazac obnovljen prošle godine, a nastavljen je i u 2007. Međutim, o poslovnim krugovima dviju država ponajprije ovisi kako će se ekonomsko veze dodatno ojačati. Vlade mogu stvoriti pozitivno ozračje. Mislim da se to upravo događa. Pozitivni politički odnosi potiču ljude s obiju strana da međusobno posluju.

Mislite li pritom na prošlogodišnju prodaju hrvatske Plive američkoj farmaceutskoj tvrtki Barr? To je pozitivan razvoj događaja. Barr je dobra, pouzdana američka tvrtka. Pri kupnji je istaknuto da želi pretvoriti Plivu u centar za svoje europske planove. Koliko mi je poznato, Barr je vrlo zadovoljan suradnjom, vjeruje u kvalitetu ljudi i uopće u Plivinu snagu. Nadam se da će to poslužiti kao primjer drugim američkim kompanijama da ulažu u Hrvatsku.

Nedavno je u ljekarnama zabilježena nestašica određenih Plivinih proizvoda, primjerice Sumameda. Neki to dovode u vezu s Barrovim preuzimanjem Plive. Nisam stručnjak za to područje, ali ne vidim da bi nestašica lijekova imala ikakve veze s prodajom Plive Barru.

Integriranje u NATO jedan je od hrvatskih strateških ciljeva. Kolika je cijena ulaska u taj savez? Smatrate li da hrvatsko gospodarstvo može podnijeti teret prilagodbe NATO-ovim standardima? NATO je sigurnosna, obrambena organizacija. Njegove članice moraju pridonijeti sigurnosti cijeloga Saveza. Mislim da je NATO odlična sigurnosna pogodba: pojedina zemlja članica izdvaja dva posto nacionalnoga BDP-a za obranu, a zauzvrat dobiva potporu, sigurnosno jamstvo svih ostalih članica. Dakle, kao članica NATO-a pojedina zemlja ne mora investirati u avione, tenkove, brodove, topništvo u mjeri u kojoj bi to morala da se samostalno brine o vlastitoj obrani. Individualna briga o obrambenoj moći sigurno je znatno skuplja. Povrh toga, u slučaju da bude napadnuta, svaka zemlja članica zna da može računati na ostale članice.

Razlog zbog kojega pitam za cijenu prilagodbe NATO-u jest hrvatski vanjski dug od gotovo 32 milijarde dolara. Smatram da se Hrvatska može nositi s tim dugom. Kuna je stabilna, HNB to drži pod kontrolom. Imam dojam da je stanje stabilno. Ne vjerujem, dakle, da bi izdvajanje od dva posto BDP-a za obranu ugrozilo gospodarsko stanje u zemlji. Bez članstva u NATO-u Hrvatska mora računati na znatno veća izdvajanja za vojni sektor.

Hrvatska je u prijelaznome razdoblju iz centraliziranog u tržišno gospodarstvo. Kako se Hrvatska, iz američkoga kuta, prilagođava uzusima slobodnoga tržišta? Bio sam na službi u Američkom konzulatu u Zagrebu prije 28, 29 godina, dakle, u doba SFRJ. Hrvatska je u međuvremenu napravila hvalevrijedan napredak. Dakako da ima problema. Hrvatska je, za razliku od drugih zemalja, bila suočena s dvostrukom tranzicijom – iz socijalizma u tržišnu ekonomiju i iz rata u mir. Posljedice rata su uništena infrastruktura, stambeni sektor, više od 10.000 žrtava… Dakle, mnoge zadaće treba obaviti u ovome prijelaznome razdoblju. Problem su, primjerice, prevelika izdvajanja za državni aparat, više od 40 posto BDP-a; subvencije od dva do tri posto BDP-a također su visoke; treba nastaviti s privatizacijom. To su neke od tranzicijskih boljki. Dugoročno gledano, međutim, perspektiva je dobra, osobito s obzirom na hrvatske ambicije prema Europskoj uniji.

Prema pokazateljima Zaklade Heritage o ekonomskoj slobodi Hrvatska je svrstana među ‘uglavnom neslobodne’ zemlje. Pritom se posebno spominje problem vlasničkih prava, korupcije, pravne države, miješanja države u privatni sektor. Molim vas za komentar. Hrvatska Vlada zna da su SAD i EU iskazali zabrinutost zbog korupcije. Kad je riječ o spomenutim pokazateljima ekonomske slobode, to s jedne strane može biti korisno sredstvo procjene. S druge strane, te parametre valja sagledati u određenom kontekstu. Neka zemlja s, primjerice, slabom vladom, koja uopće ne funkcionira, pa, dakle, ne nameće veće poreze ili slično, zasigurno će biti ocijenjena kao zemlja s višim stupnjem ekonomske slobode. Takva se vlada, hipotetski govorim, ni u što ne miješa jer je nekompetentna i zapravo disfunkcionalna.

Prema ocjenama više američkih dužnosnika Hrvatska je lider jugoistoka Europe. Ovdješnju javnost muči dvojba može li se razvijati regionalnu suradnju i istodobno zadržati nacionalnu samostalnost. Ne vidim zašto bi se ta dva procesa isključivala. Uzmimo za primjer ulogu Hrvatske u procesu suradnje u Jugoistočnoj Europi (SEECP). Hrvatska predsjeda tim procesom i u svibnju se održava summit SEECP-a u Hrvatskoj. Vodeća uloga u regiji ne može ugroziti hrvatsku neovisnost. Nitko ne pokušava obnoviti Jugoslaviju. To su prošla vremena, to se ne može obnoviti. Proces SEECP-a uključuje neke zemlje bivše Jugoslavije, Tursku, Albaniju, ali i zemlje članice EU poput Grčke, Rumunjske, Bugarske. Hrvatske reforme kao i proces integriranja u EU mogu biti model za regiju, osobito za Srbiju.

SAD gleda na Hrvatsku kao na važnoga političkoga partnera u ovome dijelu svijeta. Idućih mjeseci slijede važne odluke glede statusa Kosova. Ohrabreni smo potporom koju Hrvatska daje Martiju Ahtisaariju, posebnom izaslaniku glavnoga tajnika UN-a za Kosovo. Drago nam je čuti da Hrvatska planira otvoriti poseban ured u Prištini. Hrvatska može pomoći u obučavanju kosovskih Albanaca kako bi se na tom području uspostavile djelotvorne institucije vlasti.

Neovisnost Kosova politički je razumljiv projekt. Je li, međutim, i ekonomski održiv? Uoči referendumu o neovisnosti Crne Gore, naime, neki dužnosnici EU i neki europski veleposlanici upozoravali su na ekonomske probleme (pre)malih država. Kosovu treba pomoć kao što mu je trebala i u doba bivše Jugoslavije. To je područje bilo najsrošašniji dio nekadašnje federacije. Odi grao se tu u novije vrijeme i vojni sukob: Slobo dan Milošević pokušao je taj prostor etnički očistiti. Sve je to dodatno otežalo ionako složenu situaciju. Stoga je nazočnost međunarodne zajednice i dalje potrebna Kosovu. Sjedinjene su Države u obnovu Kosova dosad uložile milijardu dolara.

Kad je riječ o ekonomskoj održivosti, europske integracije i uopće globalni kontekst mijenjaju gledišta o veličini država. Nadam se da će Kosovo i drugi dijelovi jugoistočne Europe uskoro postati dijelom Europske unije. Krajnji cilj nije gospodarska samodostatnost, kao što je to bio imperativ u 19. stoljeću. Cilj je ostvariti uravnoteženi gospodarski sustav koji se može integrirati u europske, odnosno globalne ekonomske tokove. To su izazovi s kojima se suočava Kosovo.

Posljednjih su godina neke vitalne grane hrvatskoga gospodarstva prodane strancima. Kako u tim okolnostima govoriti o nacionalnoj samostalnosti? Pojam nacionalnoga u procesu globalizacije sve više gubi značenje. U SAD-u će Toyota vrlo skoro postati glavni proizvođač automobila. Sada vodeće mjesto u proizvodnji vozila još uvijek zauzima General Motors. Je li to problem? Ne bih rekao, sve dok Toyota ili koja druga tvrtka otvara radna mjesta, dobro posluje, pridržava se pravila i američkih zakona. Slično je i s Burger Kingom, britanskom tvrtkom u SAD-u. Ne živimo u svijetu u kojemu je moguća ta vrsta nacionalne kontrole u gospodarstvu. Oni koji bi to htjeli, osuđeni su na izolaciju i nazadovanje. U međuvisnom svijetu mijenjaju se obrasci tzv. ekonomskog nacionalizma.

Indija i Kina zemlje su čije gospodarstvo naglo raste: godišnja stopa rasta iznosi od osam do deset posto. Strahuje li SAD da će ga ti azijski divovi u dogledno vrijeme dostići? Uspoređno s naglim ekonomskim rastom te su zemlje suočene s nizom problema u području infrastrukture, energetike; veliki broj stanovnika na rubu je siromaštva. Prognoziranje više desetljeća unaprijed nezahvalno je jer otvara mogućnost za razne zaključke. Ekonomski je rast tih zemalja, bez sumnje, izazov za SAD. Amerika ima koristi od trgovine s Kinom, od inženjera i informacijske tehnologije iz Indije. Indijska Vlada ulaže u svoj sustav obrazovanja i proizvodi mnoge stručnjake i znanstvenike, i to vrlo visoke klase. To je poticaj za veća ulaganja u američki obrazovni sustav.