Omena prije gubitka ambene industrije

Država može ponuditi institucionalni okvir. Uvođenje programa ‘best in class’, koji već provode uspješne tvrtke kao što su Podravka, Atlantic i Dukat, moglo bi pomoći da hrvatske tvrtke uspješno posluju i da ne budu meta stranih preuzimača.

Politiku, do zemalja Dalekog istoka, koje još više štite i potiču poljoprivredu i prehrambenu industriju zbog ograničenih površina. Francuzi u tome najviše prednjače i nekoliko su industrija, među kojima i prehrambenu, proglasili strateškim i ne dopuštaju prodaju stancima. No, i sve ostale zemlje kontinentalnog europskoga kruga, poput Njemačke i Italije, vode o tome računa, a jedino anglosaksonske zemlje, poput Velike Britanije, njeguju liberalni ekonomski pristup. Prema tome, obveza je Vlade da vodi računa o toj grani industrije, osobito zbog toga što na sebe veže veliki broj proizvođača – smatra Vedriš. Kao dobar primjer istaknuo je Sloveniju, koja se unatoč tome što je ušla u Europsku uniju uspjela izboriti za zadržavanje velikih poljoprivrednih poticaja, većih od europskih, u razdoblju od nekoliko godina. Slovenci tako, primjerice, daju dodatne subvencije ovisno o nadmorskoj visini poljoprivrednog terena. Isto tako, pozitivan potez je udruživanje slovenske Droge i Kolinske.

Kad je riječ o Dukatu, smatram da je to propuštena prilika. Vlada je mogla potaknuti stvaranje konzorcija koji bi kupio tu tvrtku. Nije bilo nužno da ga čine samo prehrambene tvrtke. Primjerice, mogao se složiti model u kojem bi 51 posto vlasništva imale prehrambene tvrtke, a 49 posto mirovinski i investicijski fondovi, koji se ionako žale da je kapitala na tržištu više nego ulagačkih prilika – iznio je svoju ideju Vedriš.

Kako i drugi hrvatski poduzetnici iz prehrambenog sektora ne bi odlučili odustati od daljnje borbe i rasprodali hrvatske dijamante, prema mišljenju Stipana Bilića, predsjednika Udruge prehrambene industrije i poljoprivrede u HUP-u, država bi ponajprije trebala stvoriti uvjete da bi sirovine potrebne prehrambenoj industriji imale konkurentne cijene.

Ne postoji država koja ima razvijenu prehrambenu industriju a da nema razvijenu vlastitu poljoprivredu. Posljednjih petnaestak godina naša se poljoprivreda i poljoprivredna poduzeća sustavno upropaštavaju, a pritom se od seljačkih proizvođača nije stvorio odgovarajući nadomjestak. Dva su osnovna problema koja država treba riješiti vraćanje zemljišta poljoprivrednim poduzećima, odnosno okrumpnjavanje zemljišta, i osiguranje potrebnog financijskog kapitala – smatra Bilić, a svoje tvrdnje potkrijepio je i primjerima. Naveo je, naime, podatak da na jednu djelatnu osobu u poljoprivrednom sektoru pada 25% troškova. Stipan Bilić iz HUP-a smatra da se neopravdanim nametima namjerno uništava domaća prehrambena industrija i oslobađa prostor za širenje inozemne proizvodnje. Najsježiji primjer za to je uvođenje naknade za ambalažu, zbog čega su tvrtke iz industrije pića i mlijeka 2006. uplatile 572 milijuna kuna. – Za usporedbu, cjelokupne investicije tvrtki iz te grupacije 2005. iznosile su oko 574 milijuna kuna. Tim i sličnim nametima poduzećima se oduzima novac za investiranje – zaključio je Bilić.

Aktualno vredi EU dolazi 33 hektara zemljišta, dok u Hrvatskoj u prosjeku seljaci raspolažu s dva do tri hektara. Isto tako, uspoređeno je korištenje kapitala u njemačkoj i hrvatskoj poljoprivredi: u njemačku je poljoprivrednu proizvodnju plasirano oko dvije tisuće eura kredita po hektaru, a u hrvatsku tek 435 eura po hektaru.

Naši poljoprivredni proizvođači bili bi poslovni čudotvorci kada bi s 4,5 puta manje kapitala od njemačkih proizvođača mogli zadržati konkurentnu proizvodnju – kaže Bilić.

Jedan od ključnih problema koji bi država također trebala riješiti, smatra Bilić, sivo je tržište hrane i pića. Prema posljednjim podacima, navodi, prodaja krajnjim potrošačima u trgovini na malo hrane, pića i duhanskih proizvoda iznosila je 17-ak milijardi kuna, dok tržišna potrošnja tih proizvoda nije manja od 33 milijarde kuna.

Hrvatska mora redefinirati svoju strategiju, a da bi to mogla, mora imati viziju svoje budućnosti, mora znati koje ciljeve želi postići – kaže Bilić.

S Bilićevim konstatacijama da je hrvatska privreda previše opterećena različitim porezima i drugim davanjima ne slažu se Branko Žibret (principal) i Roko Vodopija (konzultant) iz AT Kearneyja, koji kažu da to nije ključni problem poslovanja u Hrvatskoj.

Glavni problem vidim u nesigurnosti i nedovoljnoj odlučnosti menadžmenta da odredi smjer i disciplinirano provodi strategiju rasta i mjere poboljšanja troškovne efikasnosti, što je preduvjet uspjeha hrvatskih tvrtki. Poredine kompanije grijše kad, ulazeći na tržište, stanu na pola puta, odnosno ne mogu financirati sve skuplji položaj na policiji ili oglašavanje. Biti drugi u pojedinim slučajevima znači biti isto što i zadnji – smatra Branko Žibret.

No, Žibret i Vodopija slažu se da bi država trebala omogućiti uvjete za efikasno poslovanje i potaknuti okupljanje primarne proizvodnje.

Nisam siguran da poticaji malim proizvođačima imaju smisla ako ne vode njihovu okupljanje i profesionalizaciju. Usitnjenost zemljišta može biti zapreka ulasku kapitala u proizvodnju hrane. Također, danas se sve teže diferencirati u odnosu na konkurente pa država može pomoći da se bolje iskoriste trenutni rast bioprehrane. Država bi uvođenjem programa ‘best in class’, koji već provode uspješne tvrtke kao što su Podravka, Atlantic i Dukat, mogla pomoći da hrvatske tvrtke uspješno posluju – tvrdi Vodopija, koji smatra da, kad je riječ o zaštiti hrvatskih prehrambenih tvrtki od preuzimanja svjetskih kompanija, država može ponuditi institucionalni okvir za ideje koje bi ipak trebali iznijeti poduzetnici.