Ako me pitate za Inu, ne, nisam ‘ušao’, bio sam opet previše skeptičan. Trebao sam znati da mudri ljudi koji nas vode neće dati da biračko tijelo uđe u minus godinu uoči ‘Dana D’.
Godine 2003., 9. travnja, sjedio sam za svojim radnim stolom u Desku Dnevnika HTV-a i na nekoliko monitora ispred sebe gledao paralelni prijenos posljednjeg čina okupacije Bagdada. Amerikanci su ušli u glavni irački grad nakon blitzkriega koji je sve iznenadio, a SKY News i CNN sve su prenosili uživo. Ipak je ovo doba realityja… S druge strane telefona bio je moj broker i, kao da je znao, upitao je: ‘Kako tamo ide?’ Zbunjen, odvratio sam: ‘Što kako ide?’ ‘Pa taj rat u Iraku’, opet će broker. ‘Ma evo gotovo je, čovjek, ovi su ušli u Bagdad, rat je gotov’, rekoh mu ja.
Taj je irački rat bio gotov, ali, tad nismo znali, već se spremao drugi, koji još traje, mnogo krvaviji. No, to je neka druga priča, mog brokera je zanimalo kako se razvija najveća svjetska kriza, a koga će čovjek pitati ako ne urednika HTV Dnevnika? Tako je jednoga hrvatskog brokera i jednoga hrvatskoga sitnoga izvaninstitucionalnog ulagača zanimala ista tema: sigurnost u svijetu. Eto dokaza globalizacije.
U dionice sam ušao nekoliko godina prije opisane scene, nakon dugoga, višestrukog nagovaranja jednog poznanika koji je s toliko inspiracije i nehinjena oduševljenja pričao o ‘igri’ dionicama. Ali ja sam nepovjerljiv čovjek. Znao sam da moj poznanik nije muljator, ali da je malo previše oduševljen ulaganjima možda i zato jer je diplomirani ekonomist i privatni biznismen (malo ili srednje poduzetništvo, rekli bi). ‘Ljudi su zaradili po 600 posto na fondovima’, pričao je on meni s osmjehom na licu i slao poruku da ono što sam sam u životu naučio (a i roditelji su nam to svima pričali), da nema ‘kruha bez motike’, nije baš posve točno. A sada mogu reći – jest, točno je, samo je razlika o kakvom se kruhu radi i jeste li vi onaj koji drži motiku!? Jednog dana odveo me taj poznanik, za ruku takoreći, u brokersku kuću. I ja sam uložio svoj početni kapital, manji dio moje tadašnje, ne baš velike štednje. ‘Nemoj sva jaja u istu košaru’, bio je prvi savjet koji sam dobio. To ste već čuli i vi, zar ne?
Isprva sam sam pokušavao baratati dionicama, slušao sam još neke savjete koje sam dobivao, ali, otkrit ću vam istinu, gadno je to ako niste majstor u tim vodama i još gadnije ako se ne bavite time svaki dan, barem neko vrijeme. A ja nisam baš jako organiziran tip. Novinar sam. I bilo je finih prinos, zaradilo se po nešto, na jednom fondu, pokojnoj turističkoj i brodarskoj tvrtki i još koječemu, ali bogami bilo je i krivih, pa i groznih procjena. I da, ne vjerujte svim dobro ‘obaviještenim izvorima’, ako ih ne provjerite. To sam, recimo, naučio. Kupio sam Adris grupu kad joj je cijena bila na visokoj razini, a čuo sam da će još rasti. Ali nije. Vrijednost joj je počela padati. Imao sam i Plivu, ali godinama prije nego što su se Amerikanci i Islandani skoro potukli oko našega bivšega obiteljskog srebra. Pa sam je prodao, i to čini mi se čak i malo jeftinije nego što sam je kupio. Prije godinu i pol malo mi je ‘puknuo film’. Nisi ti Danko za to, treba biti stalno online, kažem ja. A i ispričao mi je jedan kolega Francuz da je neko vrijeme sam trgovao, preko interneta i, onako rekreativno, zaradivao i do 1.000 eura na dan. A onda je došao 11. rujna 2001. i sve zarađeno izgubio. Zato je za nas takve tu portfolij menadžment ili, još jednostavnije, dionički ili mješoviti investicijski fond.
