Nekretnine će u Hrvatskoj još dugo biti unosno područje za ulaganje, bez obzira na to što su u nekim dijelovima zemlje cijene dosegnule one najskupljejih europskih metropolija i turističkih centara. No, pravila igre na tržištu ipak će se promijeniti u odnosu na posljednjih petnaestak godina.
U velikim gradovima poput Zagreba vrlo će brzo doći do veće diversifikacije cijena s obzirom na lokaciju. Naime, u Zagrebu se dogodio fenomen da su cijene napuhali mali investitori, među kojima je bilo mnogo onih iz drugih dijelova zemlje koji su kupovali stanove kao dodatnu investiciju u tzv. tramvajskoj zoni. To je rezultiralo posve nerealnim približavanjem cijena stanova na lokacijama poput Jaruna i Trešnjevke s cijenama u rezidencijalnim četvrtima. K tome, zbog dugogodišnjeg manjka stanova u odnosu na potražnju po visokim se cijenama moglo prodavati i stanove koji su nicali bez dovoljne prometne i ostale infrastrukture potrebne za život.
Listanje oglasa o nekretninama u pravilu dovodi u zabludu zbog cijena koje su gotovo uvijek više od onih koje prodavatelji na kraju uspiju postići. Prema analizi Burze nekretnina, prosječna cijena stanova u Zagrebu u trenutku prodaje bila je dobrih 150 eura niža od one koju su prodavatelji u početku tražili. Točnije, u prosjeku se lani za četvorni metar stana u Zagrebu tražilo 1.987 eura, a dobivalo 1.823 eura. Uz obalu su razlike bile nešto manje, pa se za prosječni kvadrat tražilo 1.839, a dobivalo 1.737 eura. No te prosječne razlike u konkretnim slučajevima mogu dosezati i do 10 i 20 posto, a nerijetko se jedna nekretnina u različitim oglasima i kod različitih agencija prodaje po prilično različitim cijenama.
Iako se u većini agencija može dobiti realna procjena cijene koju neka nekretnina može postići na tržištu, mnogi vlasnici ne odustaju od zamišljene cijene i po njoj svoju nekretninu nude godinu i pol ili čak i dvije, pa na kraju njihova u početku nerealno postavljena cijena postaje realna zbog povećanja cijena na tržištu.
Zbog toga lokacije poput Bijenika, Šestina, Remeta ili Gračana više neće biti tako dobre investicije za stanove. Na njima će dobre cijene i dalje postizati samo obiteljske kuće s većim okućnicama koje jamče privatnost i stvarno uživanje u prirodi. Na cijeni će, pak, i dalje dobivati stare rezidencijalne četvrti s pravim vilama, poput Šalate, Pantovčaka, Tuškanca te zone parka Maksimir, u koje će se povlačiti nova elita, a neki trgovci nekretnina očekuju da će u tom sklopu dobro prolaziti i stari komfor veliki gradanski stanovi u Donjem gradu i objekti na Gornjem gradu, koji se danas mogu kupiti prilično jeftino u usporedbi s novim stanovima na Trnju ili Trešnjevci.
Iako su cijene u turističkim središtima poput Dubrovnika na nekim lokacijama dosegnule i za hrvatske prilike astronautskih, a i za europske respektabilnih pet, šest pa i više tisuća eura po četvornome metru, na Jadranu će cijene i dalje rasti. Štoviše, veći dio jadranske obale tek očekuje pravi investicijski ciklus. No, to vrijedi samo za dijelove koji nisu nepovratno devastirani, poput dijela obale od Splita do Omiša ili Vodica i Pirovca, gdje će, tvrde trgovci nekretninama, cijene stagnirati i neke se promjene nabolje ne očekuju ni u sljedećih 20 godina.
Vrijeme kad se i na arhitektonski i urbanistički nagrđenoj lokaciji moglo dobro prodati nekretninu jest prošlost. Da je riječ o širem trendu, dokazuje i primjer Crne Gore, u kojoj su se cijene nekretnina udvostručile u samo godinu dana, ali su se nakon te početne euforije nastavile povećavati samo one na atraktivnim i najmanje devastiranim lokacijama. Takvih lokacija na hrvatskoj obali Jadranima, srećom, još mnogo, pogotovo na otocima, gdje će cijene rasti i u unutrašnjosti, a ne samo uz obalu.
S najvećim rastom cijena nekretnina mogu računati otoci na kojima se može organizirati i zrakoplovni prijevoz, zbog kojega, primjerice, tako dobro prosperiraju španjolska i grčka odredišta. Iako je, i to valja imati na umu, najveća prednost hrvatske obale u odnosu na ta odredišta, uz velike turističke neuništene predjele, bliza financijskih i zapadnoeuropskih zemalja iz kojih se bez većih problema u Hrvatsku dolazi automobilom.