Mogu li se mala poduzeća razvijati bez velikih?

Mogu li se mala poduzeća razvijati bez velikih? – Stari ekonomski aksiom kaže da mala poduzeća čine velika potrebni, a velika poduzeća čine mala mogućim. Vrijedi li to i za hrvatsko gospodarstvo? Naše je tržište do jučer bilo zatvoreno, na njemu se proizvode male serije i tu nije nikad bilo vizije velikih prostora. Nakon nestanka jugoslavenskog tržišta i velikih poduzeća sva je hrvatska privreda postala mala. Kod nas se sada smatra velikim poduzećima s više od 250 zaposlenih i ukupnim prihodom većim od 216 milijuna kuna. Prema tom kriteriju samo je 1,4 posto velikih tvrtki, a i to samo za naše pojmove. Najveća je Ina, s ukupnim prihodom od dvije milijarde dolara, a gotovo dvaput toliko ima zadnja tvrtka na listi 2.000 najvećih u svijetu.

Ispod tih 1,4 posto, uvjetno rečeno velikih, kod nas postoji još dva do tri posto srednjih, a sve ostalo su mala poduzeća. U svjetskim razmjerima, međutim, sva su naša poduzeća mala. Hrvatska je otvorila svoje tržište, a za koju godinu trebala bi ući u Europsku uniju. Ali s takvom strukturom privrede ona ne može biti konkurentna. Bez velikih poduzeća nema ni velikosjerskih proizvodnje, ni efikasnog upravljanja, ni suvremenih proizvoda… Kao izlaz nudi se stvaranje grozdova, odnosno klastera, kako se to sada zove. Prije 25 godina to isto smo zvali reprodukcijske cjeline. Ali kakvi se klasteri planiraju u nedavno predstavljenoj izvoznoj inicijativi? Na prvom je mjestu voda, pa drvo, tekstil, mali brodovi i slično. To pokazuje kako se jadnom stanju danas nalazi hrvatska privreda. To nisu industrije ni dvadesetog, već devetnaestog stoljeća. Što može tu promijeniti stvaranje klastera proizvođača vode? Samo povećati količinu! Tehnologija, znanje, proizvod, patent, izgled, ničeg od toga tu nema.

Industrija koju smo izgubili bila je deset do petnaest godina iza one u razvijenim zemljama. To što je od nje preživjelo, osim časnih izuzetaka, sada zaostaje i znatno više. Nema više tvrtki koje smo nekada zvali nositeljima razvoja. Da nisu uništene, oko njih bi se mogli formirati grozdovi malih poduzeća. Možemo li bez njih, sa sadašnjom privrednom strukturom, uspjeti na otvorenom tržištu? Moramo, jer nemamo ništa boljeg. Ali na tome ne smije ostati. Moraju se stvarati klasteri, ali moraju postojati i velika poduzeća koja će objediniti mala i dati im suvremenu tehnologiju, inovacije, marketing i svjetsko tržište.

Kako ocjenjujete tezu da su u socijalizmu postojala velika, ali nesposobna i neracionalna poduzeća, tzv. socijalistički mastodonti, koje je trebalo uništiti? Mislim da su se oni koji su prije desetak godina to govorili do danas ugrizli za jezik. Tako nešto mogli su tvrditi samo ljudi koji ništa ne razumiju. Uvjeran sam da ni Energoinvest, u kojem sam radio, ni Končar, ni Prvomajska, ni druge velike tvrtke ne bi danas bile onakve kakve su bile prije. Tijekom svih ovih godina i one bi se modernizirale i razvile. One koje su preživjele, pokazuju da je to bilo moguće, na primjer Kraš, Pliva, Podravka… Nažalost, ta lista nije dugačka. Najveću štetu ekonomiji ove zemlje nije napravio rat, već privatizacija. A još prije nje, uništavanje kadra koji je vodio poduzeća. Poduzeće je, međutim, kao obitelj. Ono funkcionira prema svojim pravilima, s vremenom se učvršćuju odnosi, ljudi se međusobno razumiju… Kad se to poremeti, često nastaju nesavladive teškoće. A kod nas je, osim u rijetkim iznimkama, izbačen svatko tko nije bio počutan ljudima koji su došli na vlast. Posljedice za nacionalno gospodarstvo nisu nikog zanimale.

Klasteri se sada nude kao svojevrsna panacea, kao lijek za sve bolesti naše ekonomije. Što se od njih realno može očekivati? – Klasteri nisu naša izmišljotina. Zemlja koja ih je prva počela uvoditi i razvijati mala je kao i Hrvatska. Riječ je o Finskoj. Upravo time postigla je velik uspjeh, posebno u izvozu. Hrvatska nema drugog izbora nego da ide istim putem. Drugih nositelja izvoza nemamo. Pitanje je, naravno, hoće li se klasteri povezivati i vlasnički i tako stvarati veća poduzeća. Sigurno je da svi slučajevi neće biti isti. U svijetu je u tijeku koncentracija golemih razmjera. Svijetom već danas vladaju velike korporacije. Samo vodeća američka banka ima četrdeset puta veći prihod od cijeloga hrvatskog bruto domaćeg proizvoda. I mi, dakle, moramo stvarati za svoje prilike jake tvrtke sposobne za prodor u svijet.

Kako tumačite podatak da je mala privreda najrazvijenija u Međimurju, zatim u Istri… Je li tu riječ o blizini granice i mogućnosti da se radi s velikim partnerima iz inozemstva? – Mislim da je najvažnija tradicija. Osim toga, već je uspostavljena odgovarajuća struktura, uključujući i infrastrukturu. Teško se može razviti mala privreda u Lici i uopće u dinarskom pojasu. Slavonija je specifična jer je oduvijek snažno orijentirana na poljoprivredu. Ali tradicija postoji i drugdje, a ne samo u regijama koje ste spomenuli. Na primjer, u Zagrebu. Hrvatska je oduvijek razvijala malo gospodarstvo, a obrt ima stoljetnu tradiciju. Iz tog korijena izrastala su i velika poduzeća. Još imamo 110 tisuća obrtnika, koji, nažalost, nisu u zavidnoj situaciji. Djelomično je za to kriva ekonomska politika, ali i razvoj tehnologije čini svoje. Tko danas traži cipele koje je izradio postolar? Onaj tko ima prevelika stopala ili previše novca… Cipele se više ne nose ni na popravak.

Poznati su gospodarski modeli u našoj praksi. Kako u tom kontekstu ocjenjujete program koji odnedavno nudi dr. Ljubo Jurčić? – Da bih na to odgovorio, moram najprije nešto reći o Irskoj, koja je u 25 godina prešla put od velikog siromaštva do jedne od vodećih europskih zemalja. Ona je uspostavila pet stupova na kojima se temeljio razvoj. Prvo, Irska ima plan koji definira ciljeve i sredstva. On precizno utvrđuje u što će se ulagati sljedećih šest godina i koji su izvori novca. Drugo, ima efikasnu državnu administraciju. Treće, ima sustav državnih razvojnih agencija. Četvrto, ima sporazum sa sindikatima o radničkim i socijalnim pravima. I peto, ima politički sporazum, prema kojem promjena vlade ne znači i promjenu razvojne strategije. Mi nemamo ništa od toga. Može li program dr. Jurčića to promijeniti? Njegova najavljena namjera da obnovi elemente državne intervencije naići će na otpor Europske unije, koja nam za takvo što sve više sužava prostor. S druge strane, on jako dobro shvaća da bez industrije, odnosno bez obnove industrije, zemlja nema pravih razvojnih šansi. Ja ne znam kako dr. Jurčić namjerava pomiriti te dvije suprotnosti, ali pretpostavljam da ima neku viziju. Ako želi promijeniti razvojne trendove, mogao bi stvoriti instrumente kojima će utjecati na investicijsku politiku, i to u prvom redu državnu. Morao bi napustiti sadašnju grandomaniju i usmjeriti kapital kojim država raspolaže na proizvodne gospodarske sektore. Morao bi, zatim, utjecati na investicijsku politiku poduzeća kako bi ih motivirao da ulažu u ono što je naprednije i produktivnije, da uvoze strojeve i opremu umjesto igračaka i ostale potrošne robe. I napokon, morao bi motivirati građane da ulažu u dionice, a ne, na primjer, u automobile. Ako u tome uspije, može se očekivati da njegov program bude relevantna platforma za razgovor o budućnosti hrvatskoga gospodarstva.