Objavljanjem glavnih teza i ciljeva budućega gospodarskog programa, SDP je otvoreno izazvao HDZ na početku izborne godine. Najvažniji politički konkurent, aktualna vladajuća stranka, bez obzira na tvrdnje voditeljice Državnog ureda za strategiju, još nije pokrenula strukturiranje svojih izbornih obećanja prema domaćem biračkom tijelu. Vjerojatno iz opreza prema mogućnosti sraljanja ekonomskih obećanja iz prethodnoga izbornog ciklusa, poput vrlo optimističnih najava ‘pokretanja Hrvatske’ i snižavanja poreznog opterećenja, HDZ još javno ne govori o svojim pogledima na instrumentarij upravljanja nacionalnom ekonomijom. Budući da je javnost poprilično zasićena čistim političkim temama, nastojanja glavnog ekonomista SDP-a da predizbornu diskusiju usmjeri prema pitanjima ekonomskog rasta više su nego dobrodošla. Ako se ‘Strateški okvir za razvoj 2006.-2013.’ iako je riječ o vladinom dokumentu, može smatrati političkim programom HDZ-a te ako su teze predstavljene pod nazivom ‘Gospodarski rast za bolji život’ okosnica privrednog programa SDP-a, vrijedno bi bilo pokušati razumjeti što dvije najvažnije stranke namjeravaju učiniti s gospodarstvom u idućem političkom ciklusu.
Odavno hrvatskom ekonomijom ne upravlja politička elita, već se procesi razvijaju inercijom otvorenog tržišta. Stvorivši političke pretpostavke za otvaranje i liberalizaciju nacionalnog tržišta te stihijsku privatizaciju, sve hrvatske vlade, koje su bez iznimke bile političke, a ne tehnokratske, jednostavno su se povukle i nastojale poreznim sustavom zagrabiti što je moguće veći dio nacionalnog proizvoda. O sustavnom strukturiranju i provođenju ekonomskih politika ne može se govoriti te je utoliko izlišan napor utvrđivanja teorijskog izvorišta policy-making dosadašnjih vlada. Centralna i lokalna vlasti pokazivale su jedino senzibilitet prema infrastrukturnim javnim radovima, čiji su multiplikatorni učinci na gospodarski rast vidljivi tek u vrlo dugom roku ili ih uopće nema. Nedavna rasprava o pitanju iznimno visokih ulaganja u sportske dvorane za Švetsko prvenstvo u rukometu, pokazala je da je država vrlo aktivna i učinkovita kad je riječ o fiskalnoj investicijskoj potrošnji. Većina političkih ljudi, ali i biračkog tijela, dobro razumiju da su na dnevni red došla pitanja gospodarskog rasta i novog zapošljavanja. U tom su smislu ciljevi stranaka jednaki. Već gotovo dva legislativna ciklusa vodi se, međutim, diskusija o poželjnim i ostvarivim stopama rasta. Opozicija redovito zahtijeva više stope, dok je vlada mnogo opreznija. Riječ je o tipičnoj klackalici nadmudrivanja političkih blokova i potpunom nedostatku dugoročnih vizija za čije ostvarenje politička elita mora preuzeti odgovornost. Iako je dr. Ljubo Jurčić prvi put u predizbornu retoriku uveo ozbiljne političke teze vezane uz unapređivanje učinkovitosti hrvatskoga gospodarstva i očekivani boljšak za većinu građana, velika je vjerojatnost da će se do izbora te teze izgubiti u moru drugih debata kojima će ponovo biti jedini cilj nova preraspodjela političke moći.
Prema ‘Strateškom okviru…’ i interpretaciji Martine Dalić, moglo bi se možda ustvrditi da je HDZ skloniji liberalnoj i neoliberalnoj doktrini. Zagovornici te škole trebali bi se zalagati za potpunu liberalizaciju gospodarskih procesa te ulogu države kao regulatora u nacionalnom gospodarstvu. Gospođa Dalić će u obrani da nije riječ o takvom pristupu kreiranju ekonomskih politika zagovarati tezu da se uz tako visoko učešće države u BDP-u ekonomske politike hrvatske vlade ne mogu smatrati neoliberalnima. Riječ je, naravno, o pogrešnoj interpretaciji ekonomskog liberalizma: čak i vlade u nekim zemljama EU koje tvrde da su se opredijelile za neoliberalni pristup u kreiranju i vođenju ekonomskih politika imaju tendenciju stalnog povećavanja fiskalne potrošnje i deficitnog financiranja javnih potreba. Gotovo se i ne može pronaći vlada u razvijenim zemljama ili zemljama u tranziciji koja bi bila doktrinarni čistunac i vodila ekonomske politike na način da se potpuno odrekne proaktivne uloge u upravljanju ekonomskim procesima.
Strateški okvir koji je proizveo ured gospode Dalić jednostavno nije politička platforma već, doduše simpatičan, teorijski dokument koji ne predstavlja temelj za vođenje ekonomskih politika ove Vlade, pa tako ne može biti pragmatična podloga ni nekim budućim vladama. Potpuno je nezamislivo da bi buduća vlada, koristeći se preporukama iz tog dokumenta, mogla kreirati pakete ekonomskih politika koje bi rezultirale ubrzanim rastom. Samo po sebi razumljivo je inzistiranje na privatnom sektoru kao generatoru gospodarskog rasta. U dosadašnjoj gospodarskoj praksi taj, dakle privatni, sektor hrvatskoga gospodarstva generirao je rast, ali ne na temelju agregiranja potražnje za svojim proizvodima na međunarodnom tržištu, već agregirajući domaću potražnju za robama koje domaća industrija ne može proizvesti. Javni sektor generirao je potražnju za robom domaćeg podrijetla i to kroz javna ulaganja u infrastrukturu. Rezultat toga je bio rast industrije graditeljstva i građevinskih materijala, na dugi rok neodrživ. Potpuno je, dakle, promašena rasprava o tome tko treba proizvesti rast, privatni ili javni sektor. Država je ‘krivac’ jednako za rast javne kao i privatne potrošnje, na kojoj se temeljila gospodarska dinamika posljednjih godina. Problem nije priroda te intervencije, već njen smjer. Iako je rast financijskog sektora kreirao značajne investicijske potencijale, alokacija tog potencijala bila je potpuno pogrešna. Tako danas imamo paradoksalnu situaciju da se preko domaćega financijskog tržišta, za čije se jačanje svi moramo zalagati, mobilizira domaći kapital za ulaganja na tržištima Jugoistočne Europe ili, još poraznije, na tržištu Rusije. Tržište dakle funkcionira, ali domaći financijski kapital jednostavno nema u što ulagati u okvirima hrvatske ekonomije te je na taj način tržišna alokacija štetna za domaće gospodarstvo i nema utjecaja na njegov rast. Upravo zbog toga i zbog niza drugih argumenta, aktualna se makroekonomska paradigma mora radikalno mijenjati, a političke stranke koje će se pomiriti s inercijom takvoga makroekonomskog okvira neće riješiti nijedno ključno pitanje hrvatske ekonomije.
