Današnji su mediji s jedne strane svjesni svoje uloge u promicanju trajnih društvenih vrijednosti i, ponajprije, istine, a s druge moraju što bolje prodati svoje proizvode, pa koncepciju prilagođavaju zanimanju široke publike. Prisiljeni su svoje proizvode prilagođavati apetitima, željama i prohtjevima čitatelja, slušatelja ili gledatelja. A to znači, među ostalim, neprekidno hraniti publiku senzacijama, aferama i otkrićima (a nerijetko i ‘otkrićima’).
Ali, kako dobro prodati priču i kako proizvoditi senzacije iz broja u broj? I kako biti brži od konkurencije? Zbog brzine objavljivanja najnovijih vijesti i bombastičnih događaja katkad se zanemaruju najvažnija pravila novinarske profesije – provjeravanje informacija i potvrda koja dolazi iz relevantnih izvora.
Grupa autora sa Sveučilišta u Miamiju (School of Communication, University of Miami) objavila je istraživanje ‘News Media Credibility Study’ u kojemu je ispitivala vjerodostojnost vijesti u novinama, na televiziji i na internetu. Služili su se različitim načinima mjerenja vjerodostojnosti: bivarijantnim i multi-variantnim pristupima, regresivnom analizom, faktorskom analizom, ali i tradicionalnim metodama prikupljanja podataka poput telefonskih anketa, a neki i anketa-ma putem elektroničke pošte.
Cilj istraživanja bio je usporediti predodžbu o vjerodostojnosti novinskih i televizijskih informacija s predodžbom o vjerodostojnosti informacija na internetu, odnosno definirati odrednice vjerodostojnosti tradicionalne (novine i televizija) i internetske vrste objava. Istraživači Johnson i Kaye podsjetili su na glavna obilježja internetske komunikacije: slobodan pristup svakomu i često netransparentan izvor informacija. Flanagan i Metzger, pak, podsjećaju da informacije objavljene u novinama i na televiziji (a i u knjigama) prije objavljivanja prolaze prethodne provjere, što nije uvek slučaj s internetskim informacijama.
Zanimljivo je da su autori istraživanja o istoj temi došli do različitih rezultata. Schweiger u zaključku svog istraživanja navodi da njegovi ispitanici smatraju kako su novine vjerodostojnije od interneta i televizije. Nasuprot tomu, Johnson i Kaye ističu veću vjerodostojnost informacija na internetu nego u tradicionalnim medijima. Kao što navode, prema rezultatima njihova istraživanja, informacije na internetu nepristrane su, više im se vjeruje, točnije su i temeljitije nego u tradicionalnim medijima. Ali, i za informacije objavljene na internetu, kao i za one u tradicionalnim medijima ispitanici uglavnom ističu da im se može donekle vjerovati. Za razliku od spomenutih istraživača, Kiousis je došao do zaključka da su novine vjerodostojnije od televizije i interneta, ali informacije objavljene na internetu imaju veći kredibilitet kod ispitanika nego one objavljene na televiziji.
Izvori na koje se novinari oslanjaju i koje citiraju ključni su za vjerodostojnost medijskih informacija. Štoviše, nije pretjerano ustvrditi da je za ocjenu vjerodostojnosti objavljenih sadržaja odlučujuća identifikacija izvora. Čak ako novinari sami otkriju neke događaje, trebaju izvore kako bi im potvrdili ili možda opovrgnuli njihova otkrića. Ali u svakodnevnoj novinarskoj praksi sve se češće citiraju neimenovani izvori i, više ili manje, svjesno se zanemaruje nekad nepovređivo pravilo dobrog novinarstva o potvrđivanju istinitosti informacije koju treba tražiti (i dobiti!) od najmanje dva neovisna izvora. Umjesto toga, zbog pritiska konkurencije, komercijalizacije medija, brzine objavljivanja vijesti i dinamičnosti tekstova, a katkad, možda, i zbog svjesnih manipulacija, ne uvažavaju se ti osnovni postulati struke. Ako je ‘priča dobra’, njezini će se autori zadovoljiti i samo jednim imenovanim izvorom, a katkad neće biti ni njega, nego će se cijela objava temeljiti samo na anonimnim izvorima. Vijest će ipak ugledati svjetlo dana i, jamačno, bit će javnosti zanimljiva, možda dramatična, možda šokantna, možda zabavna. I prodat će novine ili podići gledanost ili slušanost. A to je važno.
