Home / Financije / Piše: Goran Feuerbach

Piše: Goran Feuerbach

Ženio se triput, ali u poslu bio je vjeran samo jednoj tvrtki – General Electricu. Za razliku od Gatesa, koji je svoj imperij sagradio na novom i neosvojenom području, Welch je učinio čudo na teritoriju na kojemu se vjerovalo da su davno prije njega drugi učinili sve. I teorija i praksa smatraju ga ‘čarobnjakom zarade’, vrijednost GE-a s 14 milijardi, kada mu je došao na čelo, podigao je na 410 milijardi USD.

Trijšna vrijednost naše korporacije povećala se nekoliko stotina milijardi dolara u vrijeme dok ju je vodio gospodin Welch i doista ne shvaćam kako netko danas uopće može govoriti o tome da smo ga ikad mogli preplatiti – rekao je Gary Sheffer, glasnogovornik General Electrica, nakon što je u rujnu 2002. Jane Welch, uvrijeđena Welchova ostavljena supruga (druga u nizu od tri), u vrijeme trajanja brakorazvodne parnice, objelodanila putem CNN-a financijsku konstrukciju dotadašnjega četverogodišnjeg života obitelji.

Danas već čuveni ‘divorce papers’, putem kojih je ostavljena Jane Welch izborila ‘otpremnu’ od 180 milijuna dolara, pokazali su javnosti da je Welch za svoje upravljačke zasluge bio nagrađen manhattanskom rezidencijom za koju je korporacija plaćala 80 tisuća dolara na mjesec, da je imao rezervirane lože za sve značajnije sportske događaje u New Yorku, kao i ložu za praćenje teniskog turnira u Wimbeldonu, te da su mu bili pokriveni svi troškovi koje je ikad napravio hraneći se po restoranima. Jednako tako, na raspolaganju mu je bio i korporacijski Boeing 737. Kao medijski šećer na kraju eksplodirala je potpisana GE-ova obveza da sve te troškove, uza savjetničku naknadu od 86.000 dolara na godinu, Welch podmiruje i nakon njegova odlaska u mirovinu 2001. godine, dakle, do kraja života.

Welch je Jane Beasley upoznao za vrijeme jednog od svojih poslovnih pothvata, dok je ona bila pravna stručnjakinja za spajanja i akvizicije u jednoj odvjetničkoj tvrtki. Razveli su se kad je ona sazvala da se Jack već dulje vidi sa Suzy Wetlaufer, u to vrijeme urednicom čuvene poslovne biblije Harvard Business Reviewa. Za razliku od prve supruge Carol, s kojom je, kao što svakome ističe, i danas u odličnim prijateljskim odnosima (u braku su proveli 28 godina i imaju četvero zajedničke djece), Jane je danas za njega poput svih drugih, rijetkih, poslovnih promašaja – isplaćena i zaboravljena.

Kompanija je i nakon njegova odlaska čvrsto branila svojeg bivšeg šefa od optužbi za gramzivost i rasipništvo. – I kad se zbroji sve što je bivša gospoda Welch nabrojala, to je daleko manje od jednogodišnjeg Welchova doprinosa korporaciji – lakonski je putem medija uputio poruku Scheffer. Rasprava je bila završena.

Gledajući iz današnje perspektive, prema kojoj svijetom vladaju korporacijski manijaci, dolarski milijarderi poput Billa Gatesa (56 milijardi USD) ili Warrena Buffeta (46 milijardi USD), Welch se sa svojih 720 milijuna osobne imovine, koliko mu pripisuju biografi, može doista smatrati perolakom kategorijom. Premjestimo li, međutim, priču od osobne na korporacijsku razinu, činjenica je da je General Electric za vrijeme ‘strašnog Jacka’, kako ga je svojedobno, na njegovo negodovanje, okršio magazin Fortune, podigao svoju vrijednost s 14 milijardi na 410 milijardi dolara, i Gates i Buffet ostaju daleko iza njega.

Jack Welch rođen je 19. studenoga 1935. godine u Peabodyju u Američkoj Saveznoj Državi Massachusetts. Obitelj je bila sve prije nego bogata – otac je radio kao konduktor na željeznici, majka je bila kućanica (ali neki biografi tvrde da mu je baš ona, za razliku od posve neambicioznog oca, utvrdila u glavu da pošto-poto mora uspjeti). Nije studirao ni na Harvardu niti na Yaleu, jer za to obitelj jednostavno nije imala novca. Diplomu kemijskog inženjera stekao je na manje razvikanom, ali solidnom, massachusettskom sveučilištu Amherst. Doktorirao je na Sveučilištu Illinois, nakon čega se zaposlio kao mlađi inženjer u General Electricu, uz godišnju plaću od 10.500 dolara. Kad su mu, nakon godinu dana rada, odlučili dodijeliti povišicu od 1.000 dolara, odlučio je otići. Pri povijeda se da ga je u tome spriječio izvjesni Reuben Gutoff, jedan od najniže rangiranih GE-ovih šefova, obećavši mu najveću moguću profesionalnu i financijsku podršku.

Osim godina poslije postao je generalni direktor GE Plasticsa, četiri godine nakon toga imenovan je potpredsjednikom GE-a. Pet godina kasnije postao je ‘stariji’ potpredsjednik, a za četiri godine, 1981. godine, bio je na čelu korporacije zamijenivši, nakon desetogodišnje vladavine, odlazećeg Reginalda Jonesa, čovjeka koji je sam odigrao jednu od ključnih uloga u povijesti biznisa postavivši makar donekle na zdrave noge odnose između korporacija i države. Biografije, međutim, tvrde da Welch nije bio nimalo impresioniran Jonesovim načinom upravljanja. Vrlo je brzo iz Uprave kompanije najurio sve Jonesove štićenike i okružio se ljudima u koje je osobno vjerovao. Danas, nakon svima poznatih brojki, više nema smisla isticati koliko je bio u pravu.

Pri reformiranju korporacije nije se osvrtao na tzv. ‘socijalne slučajeve’. Zatvarao je neprofitabilne pogone, otpustio enorman broj činovnika po uredima koji su, prema njegovu mišljenju, samo opterećivali kompaniju, doslovce rasturio staru hijerarhijsku piramidu od devet čvrsto odijeljenih krugova… Iako tvrd i neumoljiv kad je o poslovnim odlukama bila riječ, u korporaciju je svakim danom uvodio sve više neformalnosti. Užasno su ga, govorio je, nervirale birokratske procedure komuniciranja. U to je vrijeme stekao i nadimak Neutron Jack, ni više ni manje nego prema neutronskoj bombi, jer je, baš poput toga tada novog oružja, ‘eliminirao zaposlene ostavljajući zgrade i postrojenja netaknutima’.

Jack Welch je prema imenu neutronske bombe. Baš poput tog oružja eliminirao je zaposlene ostavljajući zgrade i postrojenja netaknutima. Od 1980. do 1985. srezoa je broj zaposlenih s 411 na 299 tisuća. Sve se to događalo u vrijeme kad su američki sindikati još vladali tamšnjim tržištem rada.

Tijekom svih godina na vrhu General Electrica snažne struje unutar SAD-a opirale su se Welchovu načinu upravljanja korporacijom, zamjerajući mu prije svega ‘potpun nedostatak uspješan sa srednjom klasom činovnika, kao i s radništvom’. Dijelom su to bili sindikati, ali dijelom i dioničari drugih velikih kompanija koji su strahovali da će se ogromna naknada koju je Welch dodijelio čelnim menadžerima u GE-u proširiti poput ubojite zaraze cijelim kontinentom (Welch je tu teoriju s gnušanjem odbacio kao ‘potpunu besmislicu’). Činjenica je da se zaraza proširila, ali i da nije bila nimalo ubojita. Štoviše, sve bolje plaćeni čelnici uspješnih korporacija sve su bezobzirnije svojim dioničarima donosili sve veće profite.

Ako nisu, kao u slučajevima Enrona, varali u iznošenju statističkih podataka, ti ‘direktori’ koje su njihovi poslodavci – dioničari – sve rjeđe smatrali preplaćenima, postajali su heroji kako kod vlasnika, tako i kod zaposlenih, koji su se na tržištu rada borili za bilo kakvu početnu poziciju u tvrtkama kojima su oni bili na čelu, znajući da će i sami, pokažu li se dobrima, kod tih menadžerskih megazvijezda zaraditi više nego igdje drugdje. Jedan od lidera danas sve slabijih američkih sindikata nedavno je primijetio da su ‘zarazom’ takva postupanja najviše pogođeni bili vlasnici, kojima bi se njihova, sve veća granživost, mogla obiti o glavu u trenutku kada im apetiti prerastu mogućnosti i najbolje plaćenih korporacijskih ‘imperatora’.

Welchov pristup poslu, ali i ljudima, možda je najbolje opisao Andrew Lack, jedan od direktora koji su se smjenjivali na vrhu televizije korporacije NBC kad ju je preuzeo GE. Prije nego što je Welch zgrabio kormilo General Electrica, u toj je kompaniji, sjećaju se bivši zaposlenici, većina zaposlenih provela cijelu karijeru i znali su da će biti ‘pristojno zbrinuti’ nakon njegova odlaska u mirovinu. Za razliku od tog eldorada, koji je pomalo nalikovao na socijalističke mastodonte s europskog Istoka, Welch je, čak i u najboljim razdobljima poslovanja, hrabrio svoje menadžere da otpuste barem postotak svojih podređenih, onih koji bi se iz bilo kojeg razloga u njegovim očima smatrali neefikasnima.

Ni u ‘mirovini’ Welch ne miruje, konzultant je brojnim kompanijama, drži predavanja i piše knjige. Spretno preobraćao u najbolji mogući marketing i za General Electric i za sebe osobno.

Za razliku od Gatesa, koji je svoj imperij sagradio na novom, neistraženom i neosvojenom području, Welch je učinio čudo na teritoriju za koji se vjerovalo da su svi ostali davno prije njega učinili sve što se moglo. Za razliku od nedodirljivog štrebera Gatesa, Welch je bio (i ostao) prototip junaka američkog sna, ali sna koji je postao opipljiv i ostvario se u realnom životu.

Ipak, našlo se i u medijima pojedinaca koji su mislili drukčije. Thomas O’Boyle, glavni urednik Pittsburg Post Gazette i jedan od autora koji su o Welchu pisali knjige (At Any Cost: Jack Welch, General Electric and the Pursuit of Profit), kroz prizmu pisanja o General Electricu, usudio se Welch proglasiti lošim menadžerom, čovjekom koji je ‘s jednako žarom uništavao inovacije i vlastite brakove, kao što je odlaganjem tona smeća oko gradova u kojima je radio uništavao njihov okoliš’.

Welchov osobni pristup biznisu: kada treba nešto učiniti da bi se zaradilo više, učini to i ne pitaj za kolateralu. U svojoj knjizi O’Boyle spominje i slučaj jednog od GE-ovih menadžera koji je nakon žešćeg okršaja s Neutron Jackom završio na tretmanu u lokalnoj psihijatrijskoj ustanovi. I, što je još gore, piše O’Boyle, kompanija u čijem sloganu stoji da ‘dobrim stvarima podaruje život’, to nije učinila nijednom za vrijeme cijele Welchove vladavine. A riječ je o korporaciji koja je jednom davno pustila u promet prvu električnu žarulju i rendgenski uređaj.

Economist je tada, naravno, Welch uzeo u zaštitu, proglasivši O’Boylea ‘grubim i nepristojnim te bolesno opsjednutim Welchom i njegovim General Electricom’. Boylove je ‘teorije’ proglasio neprovjerena, a njegove optužbe ishitrenima i ‘štetnima za ostale kritičare s boljim argumentima’. Knjiga je, poput svih ostalih napisanih o Welchu, pa i onih koje je poslije sâm napisao (uz pomoć ghost writera), postala bestseller.

Posve drukčija atmosfera od one koju je o Welchu širio O’Boyle vladala je, međutim, u njujorškome Grill Roomu kad je prije dvije godine, u travnju, Welch, s današnjom suprugom Suzy Welch kao koautoricom, predstavio svoju tada upravo objavljenu knjigu o menadžmentu pod naslovom Winning. Među gostima u istoj su se prostoriji u isto vrijeme našli Henry Kissinger, Dan Rather, Ron Perelman, Rupert Murdoch…

Možda je riječ i o tome da je Suzy Wetlaufer (tada već Welch), osim što je postala Jackova supruga, javnosti otprije bila poznata i kao odlična spisateljica i urednica.

Bilo je i prije Jacka Welcha tvrdih šefova kompanija, ali nitko nije poput njega uspio uvesti ‘darvinistički’ pristup poslovnoj filozofiji, zapisao je 2001. John Cassidy u New Yorkeru. A s financijske strane, koju se u biznisu na posljeku jedinu promatra, Welch je u svojoj filozofiji bio potpuno uspješan.

Evo, uostalom, najjasnijeg primjera koji to potvrđuje: svakih 100 dolara uloženih 1981. u Dow Jones Average indeks do kraja 2000. godine naraslo bi na 2.229 dolara. Isti taj iznos uložen u dionicu General Electrica između 1981. i 2001. godine, upravo u razdoblju kad je na čelu korporacije bio Welch, popeo bi se sa 100 na 6.749 dolara.

Neki, međutim, baš tu statistiku uzimaju kao početnu formulu za dokazivanje Welchova suštinskog neuspjeha. Odmah nakon njegova odlaska, naime, dionica General Electrica počela je padati. ‘Kraj priče o Welchu i njegovu načinu vođenja GE-a još nipošto nije napisan’, zapisao je Cassidy u New Yorkeru.