Home / Informacije / USTAVNI SUD: Dioničari više

USTAVNI SUD: Dioničari više

Nijedan dioničar, glavni ili manjinski, nema pravo vlasništva nad svojom dionicom, koje pravo bi slijedom toga bilo zajamčeno i zaštićeno odredbama članka 48. Ustava.

To se doslovno tvrdi u tekstu odluke Ustavnog suda od 21. veljače 2007. godine, prema kojoj se dioničarima u Hrvatskoj (više) ne jamče prava vlasništva i nasljeđivanja propisana člankom 48. Ustava. Suprotno tekstu toj odluci, međutim, nesporno je da su legalni imatelji dionica, osobito onih koje su materijalizirane na papiru ili drugom mediju, vlasnici tih dionica sa svim vlasničkim i stvarnoopravnim pravima. No, ta je odluka Ustavnog suda dvojbeni i zbog toga što se njome omogućuje (glavnom dioničaru) izvlašćivanje (manjinskih dioničara). A to je suprotno članku 50. Ustava, prema kojemu je pravo izvlašćivanja dopušteno državi isključivo u javnom, ali ne i u privatnom interesu.

Suce Ustavnog suda na pogrešan je zaključak (da nijedan dioničar nema pravo vlasništva nad svojom dionicom) navela teza prema kojoj je ‘dionica dioničarev ulog za sudjelovanje u društvu, pri čemu društvo postaje vlasnikom uloga, a dioničar stječe upravljačka i imovinska prava pod uvjetima propisanim Zakonom o trgovackim društvima. Zakon o trgovackim društvima ni u jednoj odredbi ne uređuje značenje posjedovanja dionice kroz sadržaj vlasničkih ovlaštenja u smislu stvarnoopravnih ovlaštenja imatelja dionice’, tvrdi se u odluci Ustavnog suda. Tu tezu zastupa Jakša Barbić, autor Zakona o trgovackim društvima, ali je osporavaju brojni stručnjaci. Od tih stručnjaka u povodu te odluke Ustavnog suda nismo mogli dobiti komentare jer se ne usude komentirati sudsku odluku Ustavnog suda.

Ta nova ‘pravna vratolomija’, slična onoj da novac (ni)je imovina (supotpisnik i ove je otprilike poznati sudac Ustavnog suda Smiljko Sokol), bila je potrebna da bi se opravdala odluka prema kojoj glavni dioničar (s najmanje 95 posto udjela u temeljnom kapitalu) ima pravo od glavne skupštine zahtijevati da mu se prenesu dionice manjinskih dioničara, neovisno o tome žele li manjinski dioničari otuditi svoje dionice. Jedini uvjet je da glavni dioničar isplati u novcu manjinskih dioničara ‘primjerenu naknadu’, pri čemu glavni dioničar sam određuje iznos te ‘primjerene naknade’.

Prema toj odluci Ustavnog suda, pravni je položaj glavnog i manjinskih dioničara različit, pa je zbog toga prihvatljivo među njima ustanoviti razlike. Tom je odlukom Ustavni sud odbio zahtjeve za ocjenu suglasnosti s Ustavom izvlašćivanja u privatnom interesu koje je podnijelo devet malih dioničara tvrtke Siemens d.d. iz Zagreba, Ivan Horvat iz Zagreba, Majtanić Zdravko i drugi predlagatelji, svi iz Jastrebarskog, zastupani po odvjetnici Sanji Artuković iz Zagreba, Građanski odbor za ljudska prava Zagreb te Risto Prodanov iz Premanture. Ustavni sud je odobrio korporaciji Siemens da kao glavni dioničar u d.d. Siemensu u Zagrebu može prenijeti u svoje vlasništvo dionice manjinskih dioničara, unatoč tome što oni ne žele otuditi svoje dionice.

I korporacija Siemens, kao glavni dioničar Siemensa d.d. iz Zagreba, na osnovi te odluke Ustavnoga suda može oduzeti dionice manjinskih dioničara. A uvodno spomenutom pravnom vratolomijom Ustavni sud pokušava ograničiti vlasnička prava na temelju dionica tezom da dionica daje samo članska, ali ne i vlasnička prava na dionički udjel u društvu kapitala. U odluci se u tom smislu navodi: ‘Jedino ispravno je smatrati da je pravo koje slijedi iz svakoga pojedinačnoga dioničkog uloga, bilo ono upravljačko ili pak imovinsko, zapravo pravo stečeno ulaganjem kapitala u smislu članka 49. stavka 4. Ustava.’

Pojednostavljeno, to znači da se u Hrvatskoj dioničarima ne jamče vlasnička i stvarnoopravna prava (čl. 48. Ustava), nego samo to da se ‘prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom’ (čl. 49. Ustava).

Ustavnog suda da manjinski dioničari mogu usporiti odlučivanje u d.d.-u, pa da zbog toga glavni dioničar treba imati mogućnost preuzimanja manjinskih dionica i ako to manjinski dioničari ne žele.

U odluci Ustavnog suda tvrdi se da su izmjenama Zakona o trgovačkim društvima uvedene odredbe o izvlaštenju manjinskih dioničara da bi se zaštitilo glavnoj dioničaru od mogućih zloporaba, jer manjinski dioničari na temelju članka 363. Zakona o trgovačkim društvima imaju pravo pobijati odluke glavne skupštine d.d.-a. Pri takvom stanju stvari, primjerice, glavni dioničar ne bi mogao samostalno utvrđivati način isplate dividende, jer bi mali dioničari tužbom za pobijanje odluke glavne skupštine mogli osporavati odluku glavnog dioničara da se dobit ne isplaćuje dioničarima kao dividenda nego da se ostavlja u društvu.

Zbog toga manjinski dioničari tužbom za pobijanje odluke glavne skupštine mogu bitno ometati rad društva čak i u slučaju da tužba nije osnovana. Naime, za vrijeme trajanja sudskog postupka ne mogu se provoditi odluke glavne skupštine ako sud odredi privremenu mjeru zabrane provođenja odluke glavne skupštine do kraja, u pravilu dugo-trajnog, sudskog postupka, pa se time otvara mogućnost iznude, odnosno uvjetovanja glavnog dioničaru da na glavnoj skupštini donese određene odluke koje bi koristile isključivo manjinskih dioničarima.

No, odvjetnica Artuković smatra da poduzetnički interes većinskog dioničara (95 posto udjela) ne može biti ugrožen jer se nijedna kapitalna odluka u d.d.-u ne može donijeti s pet posto glasova, niti se može spriječiti donošenje takve odluke. ‘Samo pravo na podnošenje tužbe manjinskih dioničara ne sprječava rad društva, pa nije jasno ni na koji način ili zbog čega bi zaštitila interesa glavnih dioničara bila jači interes Republike Hrvatske od prava manjinskih dioničara, poglavito kad se zna da su te dionice u Hrvatskoj stjecale razne kategorije ljudi temeljem posebnih propisa, nerijetko i kao kompenzaciju za neka druga prava ili zauzvrat za nešto što im je nezakonito bilo oduzeto.’

Prema tome, točno je da je dužnost države da potiče gospodarski napredak, ali je također dužnost države da štiti Ustavom zajamčena prava građana, pa je potrebno procijeniti čiji je interes jači, kao i prema čemu bi dioničarstvo sa pet posto udjela ograničavalo privatno poduzetništvo i gospodarski napredak’, naglasila je odvjetnica Artuković u pravnom mišljenju.

To što je odvjetnica Artuković spomenula samo uzgred da su dionice u Hrvatskoj stjecale razne kategorije ljudi, primjerice invalidi sudionici Domovinskog rata ili nasljednici ranijih vlasnika nacionalizirane imovine kao odštetu u postupku denacionalizacije, moglo bi tu odluku Ustavnog suda i srušiti.

Činjenica je, naime, da su manjinske dionice dobivali i invalidi ili nasljednici prijašnjih vlasnika na osnovi propisa koji su tada vrijedili, a sada im se na osnovi naknadno usvojenih propisa te dionice oduzimaju, i to u korist glavnog dioničara, odnosno u privatnom, a ne više nacionalnom interesu. Ta činjenica, osim pravnih dvojbi, izaziva i moralnu mučninu jer je invalidima ili nasljednicima prijašnjih vlasnika država manjinske dionice dala zauzvrat za nešto, nakon što je prethodno prodala većinske pakete dionica, da bi se manjinske dionice na kraju mogle oduzeti njihovim imateljima bez obzira na to što ih ne žele izgubiti.

Člankom 300. g izmjena Zakona o trgovačkim društvima (NN 118/03) propisani su uvjeti isplate glavnog dioničara otpremnine u novcu manjinskih dioničarima:

  1. Glavni dioničar određuje iznos otpremnine u novcu koji treba isplati manjinskih dioničara i pritom mora uzeti u obzir prilike društva u vrijeme donošenja odluke glavne skupštine. Uprava društva mu mora pritom dati na uvid svu potrebnu dokumentaciju i pružiti potrebna obavještenja.

  2. Na iznos otpremnine obračunava se kamata u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za dva postotna boda za vrijeme od upisa odluke glavne skupštine o prijenosu dionica u sudske registar, pa do isplate manjinskih dioničarima. Time se ne isključuje odgovornost za eventualnu drugu štetu.

  3. Prije nego što uprava društva sazove glavnu skupštinu, glavni joj je dioničar dužan predati izjavu banke kojom ona solidarno jamči da će glavni dioničar manjinskim dioničarima isplati otpremninu uvećanu za pripadajuće kamate bez odgađanja po upisu odluke glavne skupštine o prijenosu dionica u sudske registar.