Kralj bi smijenio trenera kraljevskog Reala, Barcelona sa Zapaterovim vjetrom u leđa

Nogomet je politika, pokazuju dva kluba s najvećom zaradom: kastiljski je Real kraljevski, centralistički i državotvoran, katalonska je Barcelona ljevičarska, regionalna i separatistička. Koliko je smiješna teza da ‘sport nije politika’, pokazuju slučajevi Reala i Barcelone, dvaju klubova koji bilježe najveću zaradu u nogometnom svijetu, a koji ovaj vikend igraju ‘majku svih derbića’. Prije el clásica oba su kluba uzdrmana lošim rezultatima: Real visi u Ligi prvaka, Barca je već ispalila, proteklog vikenda porazom u Sevilli izgubila je vodeći položaj u Primeri, a Real je samo remizirao u Madridu s Getafeom.

Kastiljski je Real kraljevski, centralistički i državotvoran, katalonska je Barcelona ljevičarska, regionalna i separatistička – ili bar takav dojam nastoje stvoriti. Otkad je 1975. u Španjolskoj zavladala demokracija, ta se crno-bijela podjela približila bezazlenom folkloru, a dojam nacionalnog i ideološkog neprijateljstva klubova održava se prije svega iz komercijalnih razloga.

Ipak, veza obaju klubova s politikom nije popucala. Nisu slučajno Realov pad i Barcelonin novi uspon počeli u ožujku 2004., kad se na vlast u Španjolskoj vratila Socijalistička stranka (PSOE) na čelu s Josém Luisom Rodríguezom Zapaterom, prvom premijerom koji priznaje strast za katalonskim plavocrvenima. Istodobno, nekad privilegirani Real buni se da Barcelona već godinama trese španjolskim nogometom, a njemu skloni madridski dnevnik As iz tjedna u tjedan ismijava predsjednika Nogometnog saveza Ángela Maríju Villar i ‘njegove’ suce koji, navodno, sustavno pomažu Barceloni.

Real je slavu i bogatstvo stekao zahvaljujući potpori režima Francisa Franca kad se ovaj sredinom pedesetih zainteresirao za političku promidžbu uz pomoć nogometa. General je navijao za Atletico, ali ga je na zamisao da od Reala napravi simbol moći u zemlji i inozemstvu navukao njegov prijatelj i stranački suborac Santiago Bernabéu. Prethodno Realov nogometaš, a od 1943. i predsjednik, Bernabéu je bio marljiv i sposoban menadžer, vješto se koristeći spregom s režimom radi stvaranja glamuroznoga kluba – od zajamčenoga prijateljskog sudjelovanja, preko pogodovanja u dovođenju igrača do strateških zahvata poput gradnje velebnoga stadiona Chamartin.

Prema analizi Deloittea, Real i Barcelona zaradili su u natjecateljskoj sezone 2005./2006. više od 550 milijuna eura, ponajprije zahvaljujući basnoslovnim ugovorima s televizijom. Prvoplasirani drugu godinu zaredom, Real je većinu prihoda ostvario, osim od televizije, prodajom klupske opreme širom svijeta, koju je potaknulo prisustvo velikih zvijezda poput Beckhama, Ronaldo i Zidanea. Barcelona ima uravnoteženiju strukturu prihoda od utakmica, televizijskih prava i prodaje opreme s klupskim znakovljem, a pomogli su i prihodi od članarine čak 150.000 članova.

Napominjemo da najveća zarada ne znači i najveće bogatstvo ili najbolje poslovanje, jer Deloitteova ljestvica ne uzima u obzir izdatke. Primjerice, Chelsea je šesti po zaredi, dok je po ukupnom poslovnom rezultatu možda i najlošiji na svijetu, s obzirom na devetocifreni minus koji bilježi treću godinu.

Real je opet dobio vjetar u jedna kad je 1996. vlast preuzela desna Narodna stranka (PP), čiji je lider José Maria Aznar notorni realovac. Neometano se zadužujući radi kupovanja pojačanja, kraljevski je klub osvojio domaći naslov već u prvoj ‘Aznarovoj’ sezoni, a u idućih tri godine i dvije Lige prvaka. Kad je Realov dug dosegnuo 540 milijuna maraka, veličanstvenu je igru odigrao novi klupski predsjednik Florentino Pérez, član Narodne stranke i Aznarov prijatelj.

Do pobjede na izborima 2000. došao je najavivši da će u Real dovesti Barcina kapetana Luisa Figa. Veliki je maher Pérez odmah nakon zauzimanja fotelje nagovorio madridske vlasti da prekvalificiraju Realove pomoćne terene u građevno zemljište i otkupe ih za 480 milijuna eura radi gradnje poslovnog centra. Prodavši Gradu zemljište koje je 40 godina prije dobio gotovo na dar, Real je preko noći izbrisao dug i još zaradio za kupnu niza megavijezda: galacticosa!

Bio je to početak politike koja je i dovela Real na čelo Deloitteove ljestvice najvećih zarada posljednje dvije godine. Nakon Figa, Pérez je svake godine dovodio igrača kojega je smatrao najboljim na svijetu. U ljeto 2001. bio je to Zidane, za kojega je Juventusu platio 72 milijuna eura, a zatim su kupljeni Ronaldo i Beckham. Na ta četiri galacticosa Pérez je potrošio ukupno 418 milijuna eura. Od 2004. je sasvim izgubio kriterije rasipajući nove stotine milijuna eura na zvučna, a promašena pojačanja.

S obzirom na to da je od ljeta 2003. momčad bez titula, Pérez je u veljači 2006. uz mnogo patetike podnio ostavku, ali su novi predsjednički izbori, održani 2. srpnja 2006., dodatno pogoršali krizu rukovođenja. Naime, na vlast je došao pravnik Ramón Calderón pobijedivši Juana Palaciosa sa samo 246 glasova razlike (8.344 : 8.090), sredinjši da izborna komisija ne uračuna 10.551 glas pristigao poštom! Palacios i drugi poraženi kandidat Juan Miguel Villar Mir podnijeli su tužbu zbog prebrojavanja poštanskih glasova i radi utvrđivanja novog izbornog rezultata, no sud ih je zasad odbio pa je spor prebačen na više instancije.

Calderón je za trenera doveo provjerena donositelja trofeja Fabija Capella i kupio mu sve naručene igrače, ali pet mjeseci kasnije Real je u prvenstvu četvrti, u španjolskom je kupu ispaao od Betisa, a u Ligi prvaka s mukom se probio do osmine finala, u kojoj visi protiv Bayerna. Baš kao i Capello, protiv kojega, piše El Mundo, rovar osobno kralj Juan Carlos, savjetujući Upravi da ga se riješi!

Radi rješavanja krize rezultata Uprava je još jedanput pribjegla provjerenoj taktici: jeftino je prodala ‘preteškoga’ Ronaldo Milanu, dok je za 39 milijuna eura dovela darovite Južnoamerikance Gage, Higuaina i Marcela, koji, međutim, kao 20-godišnjaci teško mogu preko noći zajamčiti rezultate u tako zahtjevnoj sredini.

Dok je na dvadesetak najvećih pojačanja u ‘galaktičkoj eri’ Real samo na odštete ulupao 530 milijuna eura, Barcelona je u istom razdoblju bila višekratno štedljivija, kao što dolikuje katalonskom mentalitetu. Njezin je predsjednik Joan Laporta, izabran 2003., za četiri puta manje novca kupio približno jednako kvalitetne igrače kao što su, primjerice Eto’o, Ronaldinho, Giuly i Márquez, dok je važne igrače poput Marka van Bommela, Edgara Davida, Sylvinha i Henrika Larssona dobio besplatno, nakon isteka ugovora ili na posudbu.

Unatoč izvrsnim rezultatima, velikom porastu klupskih popularnosti u svijetu te smanjenju naslijeđenoga duga za 50 posto, i Laporta nemirno sanja. U lipnju 2005. napustilo ga je pet članova Uprave optužujući ga za autoritarnost. Prošlo ga je ljeto skupina članova kluba sudski prisila da sazove nove izbore u jesen 2006. zato što mu se prvih osman dana mandata, od 22. do 30. lipnja 2003., prema klupskom statutu računalo kao cijela godina. Laporta je uredno sazvao izbore za 3. rujna, no kad nijedan protukandidat nije prikupio potrebna 1.804 potpisa članova, osvojio je novi četverogodišnji mandat bez borbe. Navijači su odahnuli znajući da i dalje imaju savjesnog predsjednika koji sigurno neće ukloniti trenera Rijkaarda zbog nekoliko poraza ili prodati Ronaldinha zato što netko misli da se kilažom približava Ronaldu.