Kad se 1989. raspao Varšavski ugovor i kad se u prosincu 1991. bivši SSSR podijelio na Rusku Federaciju i četnaest neovisnih država, brojni analitičari upozoravali su na to da je s političke pozornice zauvijek nestala svjetska supersila koja je zajedno s SAD-om generirala hladnoratovsku podjelu. To se i dogodilo. Dolaskom Borisa Jeljicina i raznih diktatora u bivšim sovjetskim republikama na vlast euroazijski je prostor utonuo u bijedu i beznađe, vojska se raspala, svake je moći nestalo. No, dolaskom Vladimira Putina u Kremlj sve se promijenilo.
Sve Putinove reforme smjerale su na pretvaranje Rusije u najveću svjetsku energetsku silu. Drugim riječima, bivšu vojnu moć odlučio je zamijeniti silom koja se mjeri u nafti, plinu, ugljenu… Kako bi to postigao, najprije je brojne vojne stručnjake preusmjerio u energetski sektor i tako spriječio odljev mozgova. Nakon toga je normalizirao odnose s bivšim sovjetskim republikama i krenuo u vanjskopolitičku ofenzivu u Aziji i na Srednjem istoku radi očuvanja ili jačanja veza koje je imao bivši SSSR u tim područjima. Od 1999. godine udvostručeno je crpljenje nafta u istočnom Sibiru i znatno je povećano izdvajanje u energetski sektor. Sukladno tome, Rusija je danas predvodnik na svjetskom tržištu energentima s udjelom plina od 26, nafta oko osam, a ugljena oko šest posto. Stručnjaci procjenjuju da će se u idućem desetljeću ti udjeli povećati – plin na 27 i nafta na viših sedamnaest posto.
Ti rezultati donijeli su uzlet i na unutarnjem planu. Tako je Rusija u prvoj polovini 2005. godine ostvarila rekordan proračunski višak od 25,2 milijarde dolara. Gospodarski rast se, pak, procjenjuje na oko 6,4 posto u 2005. godini te 6,6 posto u 2006. godini. Sve to ne treba čuditi ako se zna da je udio maloga gospodarstva u ukupnom porastao s dva posto u 1998. godini na čak 21 posto u 2005. Jednako brzo rastao je i BDP. Sukladno tome, vjeruje se da će već 2010. premašiti 2.000 milijarde dolara. Ništa manje važno nije ni napomenuti da je inflacija s 30 posto 2000. godine smanjena na manje od deset posto 2006. No, takvi dobri gospodarski pokazatelji rezultat su, prije svega, visokih cijena nafta na svjetskim tržištima i učinkovitost države u plaćanju poreza od domaćih kompanija. Kako bi učinkovito proveo željene ‘reforme’, Putinu je bilo ključno razvlastiti milijardere koji su nemilice izvlačili kapital iz Rusije i na taj način pljačkali državni proračun. Neke pročjene govore da su samo 2001. godine ‘poslovni ljudi’ prevarama te neplaćanjem poreza i drugih davanja proračun oširomašili za nešto više od 80 milijardi dolara.
Kad se tome odlučilo stati na kraj, počeo je i bijeg milijardera iz zemlje. Najpoznatiji su svakako Boris Berezovski i Roman Abramović, za kojega neki analitičari drže da je svoju igračku, londonski nogometni klub Chelsea kupio samo zbog pranja velike količine novca. No, od svega je Putinu ipak bilo najvažnije staviti najveće naftne tvrtke pod državni nadzor. Počelo je s JUKOS-om, čiji je znatan dio oduzet (blokiranjem dionica) multimilijarderu Mikhailu Hodorovskom, a on je sa svojim najbližim suradnikom Platonom Lebedevom završio u zatvoru pod optužbom da izbjegava plaćati porez.
Kasnija događanja pokazala su da je obračun s Hodorovskim bio samo početak procesa sa znatno širim gospodarskim kontekstom od političkoga. Naime, danas je očito da je Hodorovski završio u zatvoru, po najprije zato da JUKOS ne bi prodao stranim ulagačima i na taj način drugu po veličini svjetsku naftnu kompaniju s najvećim zaliham od 19,4 milijarde brela, odmah iza američkog ExxonMobila, te četvrtu u svijetu po proizvodnji s crpljenjem od 2,3 milijuna brela srove nafta na dan, ‘izručio’ strancima.
Nakon što je ‘riješen’ problem s Hodorovskim, moglo se krenuti u posao s Abramovićem, u cijem je vlasništvu bilo 72,7 posto dionica naftnog koncerna Sibneft. Za razliku od Hodorovskoga, Abramović se odlučio za mirni sporazum s Putinom i potkraj rujna 2005. godine zaključen je posao u kojem je naftni div Gasprom kupio Abramovićev udjel za 13,1 milijardu dolara. Iako Kremlj tvrdi da je riječ o poslu između dviju privatnih kompanija, u to nitko ne vjeruje. Analitičari smatraju da tim preuzimanjem Putin kontroliše trećinu ruske proizvodnje nafta, što je više nego što, primjerice, posjeduje cijeli Kuvajt.