Pisma s Iwo Jime, poznatiji je, barem zasad, brat diptila Clint Eastwooda o legendarnoj bitki za otok Iwo Jima u Drugome svjetskom ratu, koju su Amerikanci dobili, ali uz neočekivano velike gubitke. Oba su filma napravljena prošle godine i čine jedinstvenu cjelinu, s dva suprotstavljena pogleda, američke i japanske strane. Međutim, nije riječ o ratnom spektaku, usredotočenom na borbenu djelovanja, nego o ljudskoj drami koja govori o običnim vojnicima. Pristup nije nov, ali je pohvalno da se konačno netko na američkoj strani sjetio Japance prikazati kao ljude sa svime onime što s ljudskosti ide. Nisu svi Japanci bili poludjeli kamikaze koji se zabijaju u ljudi i stvari. Priča je iznesena ravnomjerno i zaokruženo, bez nekih zahtjevnijih dramaturških rukavaca ili kompliciranja. Fotografija namjerno stilizirano oponaša crno-bijelu tehniku, režija je u cijelosti vrlo dobra i, tipično za Eastwooda, sporovozna, bez patetike.
Eastwood je, što je pametno, potpuno zanemario prikaz rata i svega ga samo na najnužnije, ostavivši si na taj način dovoljno prostora i slobode da se usredotoči na neke obične i ljudske aspekte borbe u kravom ratu, a za središte odabire običnog, malog, žgoljavog pekara Saiga. Redatelj se toliko uživio u japansko gledište, da gledatelj nikad ne bi pomislio kako je riječ o američkom filmu kada to ne bi unaprijed znao. Ozbiljnijih pri-govora nema, osim jedne sitnice. Naime, obojica umjerenih Japana u filmu bili su u Americi prije rata, što bi netko zlonamjerno mogao protumačiti kao sugestiju da je to razlog zbog kojega nisu tako fanatični i krvolčni. Ipak, treba vidjeti oba filma kako bi se dobila potpuna slika i onda moglo svakoga staviti u kontekst i u odnos jednog prema drugom. Izbjegavanje, sada već pomalo iritantnoga kvazidokumentarističkog načina izrade i povratak klasičnoj filmskoj tehnički svakako su mudri potezi i potvrda Eastwoodova nepogrešivog osjećaja za pravodobnost.
