Međunarodna amnestija projekta Velike Srbije

Presuda uistinu nije iznenađujuća, nego je upravo logičan nastavak, točka na ‘i’ međunarodne politike prema ovom prostoru.

Presudom Međunarodnog suda pravde neki neodređeni Srbi počinili su genocid u BiH samo u Srebrenici, a država Srbija za njega nije odgovorna. Tako je zatvoren krug rata za Veliku Srbiju i međunarodnu politiku prema tom ratu. No, je li ta presuda uistinu iznenađujuća? Ne, ona je upravo logičan nastavak, točka na ‘i’ međunarodne politike prema ovom prostoru. Zapadna je politika još od 1991. godine izbjegavala suočavanje s temeljnim uzrokom i rata i zločina – projektom Velike Srbije, a od 1993. godine čini to i pravnim sredstvima.

Međunarodna amnestija projekta Velike Srbije pravnim sredstvima počela je kad članice Vijeća sigurnosti u statut Međunarodnoga kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, dakle ovoga našega ‘maloga’ Haaškog suda, nisu uvrstile zločin agresije. Glavnu operaciju učinilo je Haaško tužiteljstvo izborom i usmjeravanjem svojih istraga. Prva dva tužitelja R. Goldstone i L. Arbour nisu ni vodila ozbiljnu istragu protiv beogradskoga vojnog i političkog vodstva za zločine u Hrvatskoj i BiH. Pokrenula ju je tek Carla del Ponte.

No, kad je istraga bila dovršena i kad su, kako to tvrdi mladi britanski povjesničar i član istražiteljskog tima Marko Atilla Hoare, imali dovoljno dokaza za optužnicu protiv vrha JNA i krnjeg Predsjedništva bivše Jugoslavije, Del Ponte je zaustavila optužnicu. Tako je Milošević pretvoren u simbol, a njegov smrću i na toj simboličnoj razini izostala je osuda za srpsko vodstvo. Prema Hoareu, bilo je to najveće ruganje žrtvama rata.

M. A. Hoare je pisao i javno govorio da Hrvati i Bošnjaci muslimani imaju mnogo razloga biti nezadovoljni takvim sudom. Jeste li ikada takvo što čuli od hrvatskog predsjednika, hrvatskih premijera, hrvatskih ministara i ministrica vanjskih poslova? Naravno, niste. No, možda mislite, ustručavaju se javno to izgovoriti, ali iza zatvorenih vrata upućuju svoje sugovornike na karikaturalne uratke tužiteljice Del Ponte, na nejednake standarde u presudama? Upozoravaju ih da je takva nepravedna pravda opasna za dugoročnu stabilnost Balkana? Ne, neki od njih rade to samo katkad, pred domaćom javnošću, iz unutar-njopolitičkih razloga, u lovu na birače. Ondje je trebalo predočiti argumentaciju koja pokazuje političku motiviranost i bijednu pravnu razinu tog suda, prije svega njegova tužiteljstva, bili su neprimjetni. Primjerice, predsjednik vanjskopolitičkog odbora jedne Hrvatskoj vrlo sklene države s nevjericom je slušao nekoliko najdrastičnijih primjera pustupanja Haaškog suda na hrvatsku štetu, a pitanje je bilo: zašto mi to ne znamo? Stalno smo u kontaktu s vašim političarima, zašto nam to nitko nije rekao, zašto nas vaša diplomacija o tome ne obavještava?

I što se onda dogodilo? ‘Veliki’, Međunarodni sud pravde temeljio je svoju presudu na postupcima onoga našega ‘maloga’ Haaškog suda, i na političkom izboru Carle del Ponte, koja je beogradsko vodstvo praktički amnestirala od odgovornosti za zločine.

Srbija je, uz pomoć svoje najpouzdanije saveznice Velike Britanije, koja je i uoči ove presude lobirala u srpskom interesu, uspjela izbjeći presude za zločine u Hrvatskoj i BiH pred oba međunarodna suda i za nju je ta pravosudna sagra završena. Za Hrvatsku nije. Pred onim našim ‘malim’ Haaškim sudom hrvatskom se političkom i vojnom vodstvu sudi za sudjelovanje u dva zločinačka pothvata: u Hrvatskoj i u BiH. Čelni ljudi hrvatske države to nazivaju individualizacijom krivnje, baš kao i Carla del Ponte – iako u optužnicama nema ni ‘i’ od individualizacije.

Optužnicama i presudama dvaju međunarodnih sudova upućena je opasna poruka: da projekt Velike Srbije nije ništa loše. Čelni ljudi hrvatske države to su (do)čekali skrštenih ruku, brinući se tek o svojim glasovima, svojim nekretninama i pokretnoj imovini. To je poruka koja ohrabruje radikalizam u Srbiji, koji je uvijek bio prijetnja regionalnoj sigurnosti i potiče islamski radikalizam u BiH. To je podrška zastupnicima srpske Skupštine koji dolaze na zasedanje u majicama sa Šešeljevim likom. Velika Britanija ne graniči ni sa Srbijom ni s BiH, Francuzi nisu jedan od konstitutivnih naroda BiH, pa se mogu igrati poticanjem radikalizama. Hrvatska je u bitno drukčijoj poziciji. Ali njeno političko vodstvo u svemu podržava Zapad.