Današnji su mediji s jedne strane svjesni svoje uloge u promicanju trajnih društvenih vrijednosti i, ponajprije, istine, a s druge moraju što bolje prodati svoje proizvode, pa koncepciju prilagođavaju zanimanju široke publike. Prisiljeni su svoje proizvode prilagođavati apetitima, željama i prohtjevima čitatelja, slušatelja ili gledatelja. A to znači, među ostalim, neprekidno hraniti publiku senzacijama, aferama i otkrićima (a nerijetko i ‘otkrićima’).
Ali, kako dobro prodati priču i kako proizvoditi senzacije iz broja u broj? I kako biti brži od konkurencije? Zbog brzine objavljivanja najnovijih vijesti i bombastičnih događaja katkad se zanemaruju najvažnija pravila novinarske profesije – provjeravanje informacija i potvrda koja dolazi iz relevantnih izvora.
Grupa autora sa Sveučilišta u Miamiju (School of Communication, University of Miami) objavila je istraživanje ‘News Media Credibility Study’ u kojemu je ispitivala vjerojatnost vijesti u novinama, na televiziji i na internetu. Služili su se različitim načinima mjerenja vjerojatnosti: bivarijantnim i multi-variantnim pristupima, regresivnom analizom, faktorskom analizom, ali i tradicionalnim metodama prikupljanja podataka poput telefonskih anketa, a neki i anketa ma putem elektroničke pošte.
Cilj istraživanja bio je usporediti predodžbu o vjerojatnosti novinskih i televizijskih informacija s predodžbom o vjerojatnosti informacija na internetu, odnosno definirati odrednice vjerojatnosti tradicionalne (novine i televizija) i internetske vrste objava. Istraživači Johnson i Kaye podsjetili su na glavna obilježja internetske komunikacije: slobodan pristup svakomu i često netransparentan izvor informacija. Flanagan i Metzger, pak, podsjećaju da informacije objavljene u novinama i na televiziji (a i u knjigama) prije objavljivanja prolaze prethodne provjere, što nije uvi-jek slučaj s internetskim informacijama.
Zanimljivo je da su autori istraživanja o istoj temi došli do različitih rezultata. Schweiger u zaključku svog istraživanja navodi da njegovi ispitanici smatraju kako su novine vjerojatnije od interneta i televizije. Nasuprot tomu, Johnson i Kaye ističu veću vjerojatnost informacija na internetu nego u tradicionalnim medijima. Kao što navode, prema rezultatima njihova istraživanja, informacije na internetu nepristrane su, više im se vjeruje, točnije su i temeljitije nego u tradicionalnim medijima. Ali, i za informacije objavljene na internetu, kao i za one u tradicionalnim medijima ispitanici uglavnom ističu da im se može donekle vjerovati. Za razliku od spomenutih istraživača, Kious je došao do zaključka da su novine vjerojatnije od televizije i interneta, ali informacije objavljene na internetu imaju veći kredibilitet kod ispitanika nego one objavljene na televiziji.
