Štete iz radnih odnosa i uzrokovane na poslu

Sudska praksa ne priznaje štetu izazvanu nevremenom s udarom groma, visokim valovima, kvarom na električnim instalacijama zbog udara groma, prodorom vode u tunel kod izvođenja građevinskih radova. Smatra se da je šteta nastala na radu i u vezi s radom, ako je uzrokovana tehno-loškim procesom, nastala tijekom redovitog obavljanja poslova i radnih zadataka, ali ne uvijek i baš samo njih. Ne mora se, naime, dogoditi uvijek u prostorima poslodavca, može možda biti i u vrijeme pauze uz uvjet da je pauza korištena ‘uobičajeno’, bez izvanrednih okolnosti. Ako radnik svojevoljno, bez upute i naloga poslodavca, obavlja neki posao i pretrpi štetu, poslodavac se neće smatrati odgovornim. Termin ‘u vezi s radom’ nigdje nije definiran, pa je prepušteno stručnoj i sudskoj praksi da utvrdi standarde u svakom pojedinom slučaju. No, takvim se smatra i nastanak štete na radu izvan radnog vremena kao što je dolazak i odlazak na posao, ali i šteta koja nastane u slučajevima koji prelaze okvire poslova i zadataka radnog mjesta a vezani su uz proces rada i rade se u interesu i prema uputama poslodavca. Primjerice, organizirana rekreacija, službeni put, zamjena odsutnog zaposlenika i slično.

Zakon o obveznim odnosima spominje odgovornost poslodavca za štetu nastalu od ‘opasne stvari’ ili ‘opasnom djelatnošću’ te štetu koju radnik pretrpi ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u vezi s radom. Kako obvezni niti drugi propisi ne definiraju ‘opasnu stvar’, pravna teorija i sudska praksa navode da se takvom smatra ‘pokretna i nepokretna stvar’ čiji položaj, svojstvo ili samo postojanje predstavljaju opasnost za okolinu, tako da se mora s osobitom pozornošću čuvati, nadgledati i upotrebljavati. Primjerice, to su poslovi u rudnicima, šumski radovi, autoprijevoznička djelatnost, automobili, tramvaji, vlakovi, a opasni su strojevi motorna pila, viljuškar, glodalica, cirkular, stroj za gulinje kukuruza, pokretne stepenice, visoke skele bez propisane ograde, kemikalije i druge štetne emisije.

Poseban oblik štete su one uzrokovane povredom nekih prava, a najčešće je riječ o otkazu. Da bi zbog nepravednoga ili nezakonitog otkaza radnik dobio i pravo na odštetu, mora ishoditi sudsku odluku u svoju korist. Osim otkaza, radnik može biti oštećen uskratkom prava na otpremninu, jubilarnu nagradu i druge naknade iz ugovora, neprijavljivanjem na obvezne fondove (zdravstveno i mirovinski), uskratkom prava na korištenje godišnjeg odmora i ostalih prava.

Neisplaćene plaće zbog otkaza ne smatraju se naknadom štete, dok se druga davanja smatraju štetom i mogu se potraživati u pravnom postupku. Specifičan oblik naknade štete koju sudovi mogu dosuditi radniku ili poslodavcu je ‘sudski raskid radnog odnosa’, odnosno kad sud raskida radni odnos i utvrđuje datum prestanka rada. U tom slučaju sud može dosuditi radniku naknadu štete u visini tri do 18 prosječnih plaća radnika u prethodna tri mjeseca, vodeći računa o starosti, duljini staža i obvezama uzdržavanja koje ima radnik. Iako se koristi pojam naknade štete, takva odšteta više ima socijalni karakter otpremnine, jer se ne utvrđuje stvarna šteta. Određena prava na naknadu štete radnik bi imao i u slučaju stečaja poslodavca, ali to su uistinu rijetki postupci i sudska praksa je njima ‘siromašna’.

U određenim, izričito nabrojenim, izuzetnim okolnostima, poslodavac se (pa i radnik) može osloboditi odgovornosti ako dokaže postojanje tzv. više sile. Pod višom silom smatra se djelovanje koje se nije moglo predvidjeti, niti izbjeći ili otkloniti, a događaj mora biti nepredvidljiv i izvanredan i prosuđuje se u svakom pojedinom slučaju. Sudska praksa tu je vrlo restriktivna, definicije su najčešće ‘negativne’, pa se kaže da viša sila nije nevrijeme s udarom groma, visoki valovi i udari vjetra u obalnom području, kvar na električnim instalacijama zbog udara groma, prodor vode u tunel kod izvođenja građevinskih radova i slično.

Poslodavac se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo krivnjom radnika, bez obzira na stupanj, odnosno samovoljnim i neovlaštenim postupanjem radnika, u potpunosti ili djelomično. Ako se procijeni da je radnik djelomično kriv za nastalu štetu, odgovornost se može podijeliti.

Isključenje odgovornosti moguće je kad štetu uzrokuje treća osoba, ako to nije vezano uz djelatnost koju poslodavac obavlja te nije dio dnevno-noga radnog procesa i svakodnevnoga, redovitoga kontakta s radnicima poslodavca. Bitno je da se radnja nije mogla predvidjeti niti spriječiti, a posljedice izbjeći ili otkloniti. I u tom slučaju stručna praksa određuje ‘negativnu’ definiciju, pa tako ‘treća osoba’ nije pacijent u redovnom radu bolničara, to nije putnik spram obavljanja poslova konduktera, kontrolora ili vozača tramvaja ili vlaka, to nije drugi radnik ili klijent, kupac, stranka poslodavca s kojim oštećenik redovito surađuje itd., bez obzira na opseg, vrstu i obilježja nastale štete. Ako šteta nastane uslijed ‘iznenadnoga i drskog napada’ na dostavljajuća novina ili kruha, tu možemo govoriti o trećoj osobi, jer se dostavljač prema prirodi posla redovito ne susreće s takvim osobama, pa poslodavac treba odgovarati za nastalu štetu.

Ukratko, o naknadi štete koju radnik uzrokuje poslodavcu odgovara se prema kriteriju krivnje i to samo za namjeru ili krajnju nepažnju. Štetne radnje i naknade, postupak utvrđivanja višine i opsega štete, oslobađanje ili umanjenje od odgovornosti mogu se urediti i kolektivnim ugovorom poslodavca ili djelatnosti te posebnim aktom. Ako je štetu uzrokovalo više radnika, a ne može se utvrditi pojedinačna odgovornost, svi odgovaraju solidarno u jednakim dijelovima (npr. inventurni manjak u knjižari s više prodavača).

Valja spomenuti i čl. 94 Zakona o radu koji zabranjuje prijeboj potraživanja poslodavca. Dakle, poslodavac ne smije neko svoje potraživanje, pa tako i naknadu štete, naplatiti uskratomo plaće ili naknade plaće radnika, bez njegove suglasnosti. Suglasnost radnik ne može dati unaprijed, tj. prije nastanka potraživanja.

Radnik koji na radu ili u vezi s radom namjeri ili iz krajnje nepažnje uzrokuje štetu trećoj osobi, a štetu naknadi poslodavac, dužan je naknaditi poslodavcu isplaćeni iznos. Ovdje se može raditi i o nematerijalnoj šteti ‘povrede časti i ugleda’, ali i šteti koju poslodavcu nanese radnik neovlaštenim, malicioznim istupom u medijima, iznoseći poslovne tajne ili neosnovane, nedokazane i neistinite podatke o poslodavcu.

Konačnu prijavu PDV-a moraju podnijeti porezni obveznici za razdoblje oporezivanja, odnosno kalendarsku godinu. Ako je porezni obveznik poslovao jednim dijelom kalendarske godine, tada je razdoblje oporezivanja razdoblje poslovanja. Poduzetnik koji je poslovao dijelom prethodne kalendarske godine svodi vrijednost isporuka na godišnju razinu.

Konačnu prijavu PDV-a moraju podnijeti pravne i fizičke osobe koje su u protekloj, 2006. godini (ili prijašnjih godina) imali obilježja poduzetnika i obavljali poduzetničku djelatnost te ako je u prethodnoj godini ostvarena vrijednost isporuka dobara ili usluga iznosila 85.000 kuna.

Važno je napomenuti da kod prestanka obavljanja djelatnosti konačni obračun PDV-a porezni obveznik podnosi nadležnoj ispostavi Porezne uprave u roku tri mjeseca od dana prestanka poslovanja u tijeku kalendarske godine. Navedene odredbe pobliže su propisane u članku 18. Zakona i članku 86. Pravilnika.

Ako porezni obveznik u propisanom roku ne podnese poreznu prijavu ili konačni obračun (PDV ili PDV-K), Porezna uprava može procijenom utvrditi poreznu obvezu na temelju nadzora ili usporedbom s poreznim obveznikom koji obavlja sličnu djelatnost.