Hrvatska je prerano liberalizirala kapitalne tokove s inozemstvom, što je dodatno ubrzalo aprecijaciju tečaja i dovelo do visoke inozemne zaduženosti. Struktura rasta hrvatskog BDP-a pokazuje da su glavne komponente rasta domaća potrošnja i uvoz, utemeljeni na kreditnoj ekspanziji banaka i zaduživanju u inozemstvu.
Kina je u proteklim 25 godina ostvarila prošječnu stopu ekonomskog rasta od oko 10 posto te nisku inflaciju, mali fiskalni deficit i sufit vanjske trgovine. Do sada nije formulirano cjelovito teoretsko obrazloženje ekonomskog modela Kine, iako postoje prilozi pojedinih stručnjaka. Primjerice, Joshua Cooper Ramo iz Kissinger Assosciatesa formulirao je kineski razvojni model kao tzv. pekinški konsenzus, prema uzoru na tzv. washingtonski konsenzus. Dani Rodrik, harvardski stručnjak za razvojnu ekonomiju, analizirao je kineska razvojna iskustva u usporedbi s drugim modelima u posljednjih 50 godina.
Najveće značenje modela vidio je u postupnosti procesa reformi, tzv. strategiji gradualizma, i prilagodbe institucionalnih rješenja konkretnim okolnostima u Kini. Analiza MMF-ovih stručnjaka, pak, predlaže modernizaciju razvojnog modela Kine. Ipak, najvažnijim se smatraju pogledi Zhenga Bijiana, predsjednika kineskog Odbora za reforme, koji je formulirao doktrinu ‘miroljubivog uspona’ Kine. U novoj fazi razvoja glavni naglasak stavljen je na tzv. harmoničan razvoj. NR Kina, kao velika zemlja s brojnim strukturnim neravnotežama, mora ostvariti uravnoteženi razvitak da bi se sačuvali integrativni čimbenici ekonomije i društva, ‘socijalna kohezija’ kineskoga društva.
Kina je primijenila originalni model razvoja, koji se teško može primijeniti na druge ekonomije. Njegov su osnovni elementi male i postupne reforme, pri čemu se reformski proces pridržava nekih osnovnih načela, a bez detaljne strategije razvoja. Razvoj se odvija na dva kolosijeka, nastavlja se primjenjivati planski sustav, ali uspoređno se razvija i tržišni dio nacionalne ekonomije. Razvojni je model fleksibilan, može se prilagođavati i pragmatičan je u odnosu na različite prepreke reformama.
Dva su elementa vrlo važna: Kina je ubrzano razvijala svoju ekonomiju iz planske u tržišno gospodarstvo, tako da je udjel privatnog sektora ekonomije između 50 do 75 posto BDP-a. Pri tome ekonomske reforme nisu pratile političke. Nadalje, dotad zatvorena kineska ekonomija postala je vrlo otvorena, što je uzrok određenih problema. Povećanje ekonomske nejednakosti između urbanog i ruralnog dijela zemlje stvorilo je socijalnu i političku napetost. Otvorenost ekonomije pojačala je ovisnost Kine o vanjskim šokovima i inozemnoj potražnji.
Zanimljivo je promotriti temeljna obilježja makroekonomskih politike koja je stvorila uvjete za visoke stope ekonomskog rasta u proteklim 25 godina.
Najviše interesa pobudila je kineska tečajna politika. Naime, nominalni tečaj renminbija (juana) vezan je od 1995. uz nominalni tečaj američkog dolara. Tečaj nije deprecirao ni tijekom azijske financijske krize, jer su nositelji ekonomske politike smatraju vrlo važnim tečaj kao ‘nominalno sidro’. Tečaj renminbija revalviran je (točnije, apreciran) za 2,1 posto prema američkom dolaru i sada se određuje u odnosu na ‘košaru valuta’. Njezina struktura nije poznata. U praksi, tečaj renminbija i nadalje je vezan uz američki dolar, s malim stupnjem tzv. de facto fleksibilnosti.
Tečaj kineske valute podcijenjen je i ključan je čimbenik međunarodne konkurentnosti kineskih izvoznika, tako da održavanje sustava vezanog tečaja renminbija zrcali tzv. merkantilističku strategiju Kine. Njezin model ekonomskog razvoja ukratko bi se mogao nazvati razvojnim modelom utemeljenim na izvozu, jer najveći doprinos razvoju daje izvoz. Tečaj kineske valute stalno deprecira, što izvoz te zemlje čini međunarodno konkurentnijim. Kina je tako u prošloj godini ostvarila znatan vanjskotrgovinski sufit u razmjeni roba sa svijetom od oko 200 milijardi dolara. Sve mjere kineske ekonomske politike usmjerene su na poticanje izvoza. Ključni je element modela – uz niske troškove radne snage i ‘ekonomiju razmjera’ – u izvozno usmjerenoj monetarnoj politici Narodne banke Kine.
Drugi ključni element kineske razvojne strategije jest upravljanje kapitalnim tokovima. Kina se služi tzv. kapitalnom kontrolom. Intenzivno se ograničavaju tokovi kapitala, uz fiskalne olakšice i poticaje, koji se koriste za privlačenje direktnih stranih ulaganja (FDI), dok se ograničavaju ostali oblici priljeva kapitala, posebice portfeljna ulaganja. Zadatak kapitalnih restrikcija bio je zaštiti bankovni sustav od strane konkurencije i spriječiti odljev kapitala.