Yang Yuanqing: Kineski Bill Gates s Lenovom izaziva svjetsku konkurenciju

Crni Mercedes S320 staje uz pločnik usred živahne pekinške četvrti Zhongguancun, području gotovo posve namijenjenom potrošačkoj elektronici. Iz njega izlazi muškarac u konzervativnom sivom odijelu, crne kose i okrugla lica. Još izgleda mladenački kao i prije 18 godina kad je kao srmežljivi, ispijeni student tehnologije prvi put stigao u ovu četvrt. Tada su je zvali Švcerska uličica, a bila je na lošem glasu zbog jeftinih replika i kriječarenih softvera. Sada su sve to zamijenili čelik, neon i staklo. Yang Yuanqing, 42-godišnji predsjednik Lenovo grupe, vodeće kineske kompjutorske kompanije, nesumnjiva je zvijezda ne samo četvrti Zhongguancun. On je kineski Bill Gates.

Kao i četvrt, Yang je prošao začudujuću transformaciju. Odrastao je u siromaštvu tijekom kulturne revolucije u Hefei, malom mjestu na istoku Kine. Danas vodi treću najmoćniju kompjutorsku kompaniju na svijetu, s 13 milijardi dolara prihoda.

Bogati je globetrotter, njegova premija prošle godine iznosila je dva milijuna dolara. Posjeduje luksuzni stan s pogledom na Central Park u New Yorku i kuću u predgrađu Pekinga. Na globalnu pozornicu stupio je prije nepune dvije godine kada je Lenovo kupio IBM-ove pogone za proizvodnju osobnih računala. Postao je prvi kineski direktor koji je vodio preuzimanje neke zapadnjaške ikone kapitalizma.

Od prvog trenutka Yang je rušio stereotipe o kineskim menadžerima kao opreznim birokratima koje imenuju državne strukture. On je prvi primjer hibridne klase voda, vezujući ambiciju i kreativnost zapadnog menadžmenta s kineskom proizvodnom efikasnošću. U zemlji koja štuje starost on neustrašivo promovira mlade ljude i otpušta one koji nisu stručni. Zahtijeva da ljudi uče na svojim greškama i stalno unapređuju vlastite sposobnosti. Kad je prije 18 mjeseci postalo jasno da ga sputava slabo poznavanje engleskog jezika, unajmio je učitelja, neprekidno gledao CNN i unutar godinu dana svladao engleski do tečnog sporazumijevanja.

No, uspješni Yang izvršnut je mnogim pritiscima. U ljeto 2005. godine, nedugo nakon zaključenja dogovora s IBM-om, kineski premijer Wen Jiabao posjetio je Lenovo u Pekingu. Wen je tada rekao Yangu da sada on nosi nađe cijele Kine na svojim ramenima. I zaista, Yang ubrzo počinje otkrivati koliko je teško prenijeti uspjeh iz Kine u ostatak svijeta. Medeni mjesec nakon kupnje IBM-ova PC odjela brzo je završio. Prošlog je proljeća Yang imao velike probleme kad je američki Kongres, zbog sigurnosnih razloga, odlučio prisiliti State Department da promijeni namjenu 14.000 kompjutera koje je naručio od Lenovo. Zabrinuti da bi se u kompjutorima mogli naći i neki programi kineske Vlade za špijuniranje, preusmjerili su dio računala u manje osjetljive projekte.

I unutar Lenovo ima trenja. Prošle godine Yang i Odbor izgurali su drugog u hijerarhiji, Stevea Warda, IBM-ov kadar, zbog sporosti u rezanju troškova. Njegova je zamjena energični William J. Amelio, koji je vodio Dellove operacije u Aziji. Čudan je raspored Uprave. Yang vodi kompaniju, a Amelio je njemu odgovoran. No, dijele velik dio odgovornosti za nadgledanje rasta toga novog diva, i to u gotovo jednakoj mjeri. Lenovo prodaje svoje proizvode u čak 66 zemalja svijeta, a razvija ih u laboratorijima u Kini, Americi i Japanu. Yang i Amelio moraju spojiti najbolje od Lenovo s najboljim od IBM-a. Oni zapravo miješaju dvije različite kulture, i što dodaje na složenosti, tri različite korporativne kulture s obzirom na to da je Amelio zamijenio neke visoke direktore Lenovo i IBM-a svojim bivšim suradnicima iz Della. Rijetko se koji menadžer mora nositi s tako isprepletenom mrežom odnosa i veza.

Yang inače odgovara jednoj prilično čudnoj mješavini dioničara koja uključuje investitore, Kinesku akademiju znanosti (ima 27 posto udjela u Lenovo u zahvaljujući ranom ulaganju od 25.000 USD u Legend), osnivača kompanije i IBM. Svaki, dakako, ima svoje vlastite interese i motive. Privatni ulagači imaju mnogo utjecaja s obzirom na to da su unijeli oko 350 milijuna dolara u kompaniju za udio od 10 posto. Članovi odbora William O. Grabe iz General Atlantic i James G. Coulter iz Texas Pacific Group u ranim su fazama razvoja kompanije tražili brže rezanje troškova i odlučnije odlučivanje.

Yangova je strategija ambiciozna. Tijekom sljedećih nekoliko godina namjerava podići ionako dominantan udio Lenovo od 35 posto na informatičkom tržištu u Kini, dok bi se u isto vrijeme širio i vani. Na Zapadu želi koristiti utjecaj IBM-a kako bi ušao u velike korporacije. Kad su u pitanju mali poslovi i tvrtke srednje veličine, oslanja se na kinesku strategiju i nudi novu liniju PC-a kroz malo-prodaju. U međuvremenu Lenovo redizajnira IBM-ov stari lanac nabave kako bi bio efikasan poput kineskoga.

Na duge staze, Yang želi pretvoriti Lenovo u globalni brend. Prvi veliki korak napravio je 2004. godine kada je sklopio ugovor s Međunarodnim olimpijskim odborom u vezi sa sponzorstvom nad torinskim i pekinškim Olimpijskim igrama. Nakon što je obavljena akvizicija, zastražio je od svojih inženjera da smisle niz hit proizvoda za obrede i potrošače, na svjetskoj razini, prije početka igara u Pekingu. U isto vrijeme Lenovo polako odvika potrošače od IBM-ova brenda, koji ima pravo koristiti još pet godina. Prvo su se prestali upotrebljavati IBM-om u oglašavanju. Sada polako mijenjaju brending ThinkPad laptop kompjutora na Lenovo.

Yang stalno ulaže sredstva u istraživanje i razvoj. No, budući da se sve više posla obavlja u Kini, gdje inženjeri koštaju jednu petinu od onih u SAD-u, Yang dobije veću vrijednost za isti trošak. Osim toga, 20 posto budžeta za istraživanje i razvoj odvaja se za najnovije, revolucionarne ideje. Jedan je novitet već stigao iz Pekinga – NovaCenter, kombinacija PC-a i televizije. Osim Microsoftovih Windowsa, ima operativni sustav orijentiran na zabavu stvoren u Lenovu.

Ipak, bez obzira na velike planove i ambicije, Lenovo je u neizvjesnoj situaciji. Prodaja je još uvijek dobra u Kini, za koju se predviđa da će biti tržište najvećeg rasta u narednim godinama. No, Lenovo je suočen s konkurencijom kompanija koje su nekoliko puta veće i moćnije. Samo je Dell ulio 16 milijardi dolara u svoje kineske tvornice i dobavljače prošle godine. To je više nego cjelokupna svjetska prodaja Lenova. Nadalje, Lenovu je prodaja u SAD-u pala 9 posto u prošlom kvartalu, što je jasan signal da se tvrtka muči u želji da postane svjetski brend. Ostali kineski snagatori pažljivo promatraju hoće li Yang posmnuti. S obzirom na to da domaća ekonomija raste 10 posto na godinu, a devizne su rezerve bilijun dolara, gladno traže moguće akvizicije vani, u rasponu od nafte do potrošačke elektronike.

No, kineski prepadi na strana tržišta dosad su bili uglavnom frustrirajući. Proizvođač elektronike TCL Corp. izgubio je ogroman novac i zapošljen nakon neuspješnog zajedničkog potvrda s francuskim Thomsonom. A 2005. godine 18,5 milijardi teška ponuda CNOOC-a za Unocal nikad nije realizirana jer je američki Kongres blokirao dogovor. Zbog takvih iskustava mnogi kineski menadžeri žele vidjeti kako će Yang proći prije nego se i sami ubace u taj ponor.

Yang je ponekad opsjednut detaljima. Prije službenih večera osobno pregleda raspored sjedenja kako bi bio siguran da se poštuju svi protokoli. Prošle godine, tijekom ceremonije pokretanja ljetnoga kampa za djecu u Lenovu u Pekingu, primijetio je da je zastava Lenova postavljena obrnuto. Kako bi bio jasan, srezoj je bonusu timu zaduženom za planiranje priredbe.

Shvatiti točno koju ulogu Yang igra u kompaniji je varljivo. Osimlo je akviziciju IBM-a, ali tijekom tranzicije nekako je ostao u pozadini. Ward je postao prvi čovjek kompanije za zapadni tisak i analitičare. Iako Yang i Ward poriču da je ikad bilo tenzija među njima, jedan od kompanijinih šefova prisjeća se da je tijekom večere na kojoj je bio s obojicom uglavnom Ward pričao cijelo vrijeme.

Prvi susreti Yanga i Amelija također su bili zategnuti. To ipak nije bilo toliko čudno s obzirom na to da su njih dvojica prije bili glavni konkurenti na kineskom tržištu. Na drugom sastanku te dvojice Yang je iznenadio Amelija izvlačenjem jednoga jedinoga komada papira na kojem je bio popis zadataka predsjednika i glavnog menadžera Lenova. Njegov je posao predviđao postavljanje korporativne i tehnološke strategije i komuniciranje s investitorima. Amelijev zadatak bilo je dnevno vođenje kompanije. To nije bila baš uobičajena podjela između predsjednika i glavnog menadžera. Yang bi imao prilične ovlasti, nešto poput su-menadžera. Amelio se nije žalio. Sad su ubojit tim.

Iako je Yang veći hazarder nego što bi se očekivalo od nekoga odgojenog u komunističkoj Kini, njegov je stil ipak vrlo proračunan. Njegov kolege tvrde da je spreman riskirati, ali tek kad je dobro proučio situaciju i vjeruje da može uspjeti. Nije nikakva tajna odakle je dobio te karakteristike. Yang se prisjeća svojih strogih u obzir što je točno tražio od njih – da tri milijarde dolara teška kineska tvrtka napadne globalnog diva teškog deset milijardi dolara. IBM je praktički izmislio osobno računalo, i ako oni nisu bili u stanju zarađivati na prodaji tih strojeva, kako se tome može nadati mali Lenovo? Bio je to zaista velik rizik. Ipak, Yang i njegov tim ostali su pri svome. Radili su bezbrojne prezentacije pred Odborom, dok ih napokon nisu smekšali.

Vrlo je malo znao o svijetu izvan Kine. Prisjećajući se toga, Yang duhovito primjećuje da je to možda bilo i bolje, jer tako barem nije znao što propušta. Danas mu život izgleda bitno drugačije. Nedavno je preselio svoje roditelje, ženu i djecu u naselje izoliranog tipa u Raleighu u Sjevernoj Karolini, smješteno u šumovit, zelen kraj, što je sušta suprotnost suvornom radničkom Hefejju njegova djetinjstva. Kao tinejdžer, Yang je volio čitati knjige i pisati poeziju, ali ipak se odlučio za karijeru informatičkog znanstvenika na nagovor jednog prijatelja obitelji koji je bio profesor. Šest godina poslije, 1988., završavao je magisterij i spremao se za akademsku karijeru kad je slučajno uočio mali oglas u novinama u kojem se nudilo zaposlenje u tvrtki Legend. U to je vrijeme to bila tvrtka sa 100 zaposlenih koja je prodavala kompjutere Sun Microsystemsa i Hewlett-Packarda u maloprodaji. Yang se zapošlio kao trgovac u toj rijetko tržišno orijentiranoj tvrtki. Plaća – 30 dolara na mjesec. Bio je otvorila vrata uvozu. S obzirom na to da je bio javna kompanija, Legend nije imao pravo na državne subvencije kakve su dobivale tvrtke u njihovu vlasništvu. S druge strane, nije imao niti financijsku snagu svojih moćnih stranih konkurenta.

Ležeći u bolnici, Liu se tjednima konzultirao sa svojim podredinima i bio posebno impresioniran Yangovim poznavanjem kompjuterskog tržišta i njegovim dječačkim poštenjem. To nije bila mala stvar u uvjetima u kojima je kinesko poslovanje bilo prožeto korupcijom i prevarama. Nakon povratka iz bolnice, Liu se odlučio ostati u poslu s osobnim računalima i osnovati zasebnu poslovnu jedinicu koju bi vodio Yang. Ono što je Yang potom postigao nadmašilo je sva Liuova očekivanja. U samo tri godine transformirao je Legend iz samo još jedne u nizu kompjutorskih tvrtki u vodećeg igrača u Kini.

Do tada, kompjutori prodavani u Kini bili su za generaciju iza onih na Zapadu. Legend je počeo prodavati kompjutere s Intelovim Pentium procesorima u isto vrijeme kada su se prodavali u Sjevernoj Americi. Osim toga, stvorio je i veliko tržište za jeftina i lako uporabljiva osobna računala. Jedan od njihovih modela omogućavao je početnicima da uspostave internetsku vezu jednim pritiskom na tipku. Usput je naučio i vrijedne lekcije iz menadžmenta koje će se kasnije pokazati važnim. Kao novi šef odjela za osobna računala, Yang je nadgledao i neke od osnivača kompanije. To im je, dakako, teško palo. A da bi stvar bila još gora, Yang nije bio pretjerano taktičan i nije imao talenta za diplomaciju.

Otpustio je pola zaposlenih, natjerao menadžere da bitno promijene način poslovanja, derao se na ljude koji bi zabrali i ignorirao kritike na svoj račun. To je bilo vrlo nekineski pristup. Liu je tada shvatio da je tvrtka na rubu pobune, pa je sazvao sastanak Uprave. Stvar je riješio jednostavno. Kritizirao je Yanga pred ostalima toliko da je ovaj gotovo počeo plakati. No, to se pokazalo konstruktivnim, jer je Yang nakon toga počeo polako mijenjati svoj stil. Iako je postao diplomatičan, ostao je reformator.