Korporativno upravljanje

Institucionalni investitori koji ulažu u tvrtke na tržištima u razvoju spremini su platiti 28 posto više za dionice poduzeća s dobrom praksom korporativnog upravljanja, pokazuju istraživanja.

Kada se spomene korporativno upravljanje, mnogi odmah pomisle na složene sustave utemeljene na ekonomskim teorijama, komplicirane indikatore, sofisticirane koncepte koje promoviraju međunarodne organizacije, a na čemu zarađuju skupi poslovni konzultanti. No, temelj korporativnog upravljanja čine vrlo jednostavne i odavno uvriježene vrijednosti poput iskrenosti, integriteta, odgovornosti, otvorenosti, transparentnosti, međusobnog poštovanja te predanosti organizaciji ili instituciji. Korporativno upravljanje neposredno se bavi odnosima nadzornog i upravnog odbora, sukobom interesa, pravima dioničara, redovitim izvješćivanjem o financijskoj dobiti, razini društvene odgovornosti, poštovanjem ekoloških standarda, ukupnoj transparentnosti poduzeća. Rekli bi neki da se tu zapravo radi o gorućim temama za hrvatsko gospodarstvo i društvo uopće. Stoga je upravo jedan od ključnih prioriteta za primjenu efektivnog sustava korporativnog upravljanja demistifikacija tog pojma te njegovo približavanje širem krugu javnosti. Korporativno upravljanje nije i ne smije biti područje rezervirano za ekonomsku elitu, za međunarodne skupove, niti smije biti prolazan trend o kojem se samo formalno priča, ali zapravo malo primjenjuje u svakodnevnom poslovanju.

Korporativno upravljanje se kao koncept razvilo kao direktna posljedica velikih ekonomskih kriza i skandala, uostalom kao i društveno odgovorno poslovanje, te se na njega danas s pravom gleda kao na jedan od ključnih načina kako kompanije smanjuju poslovne rizike te kako svojim dioničarima osiguravaju miran san. Slom burze Wall Street 1929. te velika kriza koja je uslijedila kao rezultat burzovne katastrofe neposredno su utjecali na razvoj korporativnog upravljanja kao koncepta koji se i danas još usavršava i nadopunjuje. Daleke 1932. godine američki pravni stručnjaci Adolf Augustus Berle i Gardiner C. Means izdaju monografiju Moderna korporacija & privatno vlasništvo, za koju se smatra da je postavila temelje korporativnog upravljanja. No, prema mišljenju mnogih stručnjaka sudbinski utjecaj na razvoj korporativnog upravljanja i poimanje njegove važnosti ne samo u kontekstu jednog poduzeća već i društva općenito, imala su dva događaja u relativno nedavnoj prošlosti. Prvi je istočnoazijska kriza 1997., kad su se gospodarstva pet istočnoazijskih zemalja, Tajlanda, Indonezije, Južne Koreje, Malezije i Filipina, uzdrživala izlaskom stranoga kapitala zbog kolapsa prava vlasništva. Nedostatak mehanizama korporativnog upravljanja upozorio je na slabost i neefikasnost institucija, a samim time i cjelokupnoga gospodarstva, što je izazvalo povlačenje stranoga kapitala koje je ugrozilo stabilnost gospodarstva jedne cijele regije kakva je Istočna Azija.

No, prema mnogima, još je sudbonosniji događaj bio propast američkog Enrona te općenito američka korporacijska kriza 2001. i 2002. godine, koje su obilježene skandalima i propašću WorldComa, Arthura Andersen, Global Crossinga i Tycoa. Upravo su ti nemili događaji upozorili na važnost korporativnog upravljanja kao jednog od ključnih faktora za postizanje stabilnosti i sigurnosti, a samim tim i poslovne uspješnosti poduzeća, te potvrdili da i u najrazvijenijim zemljama poput Sjedinjenih Američkih Država postoji ogroman prostor za unapređenje korporacijske prakse i općenito poštovanja pravila fair-playa u poslovanju. Propast Enrona ima čvrste temelje u nepoštovanju i neprimjenjivanju pravila i principa korporativnog upravljanja koji se odnose na pitanja financijskog izvještavanja i transparentnosti poslovanja.

Nadalje, skandal s Enronom dovelo je do znatnog pomaka u gospodarskoj politici te izmjene američkog zakona kad je izglasovan i potvrđen tzv. Sarbanes-Oxley Actom, koji zabranjuje revizorskim kućama da istovremeno odrađuju poslove revizije i menadžment skog savjetovanja za istoga klijenta. Drugim riječima, činjenica da je Arthur Anderson radio za Enron kao savjetnik, ali ujedno kao ‘neovisni’ revizor, pokazalo je da takva praksa izravno pridonosi netransparentnosti poslovnih procesa te otvara prostor za financijske malverzacije.

No, vratimo se u Lijepu Našu, gdje je pitanje korporacijskog upravljanja u začetku. O fenomenu korporativnog upravljanja u Hrvatskoj se, barem u široj javnosti, još zna i čuje relativno malo, izuzev nekoliko hvalevrijednih inicijativa u posljednjih nekoliko godina kao što je istraživanje na tu temu koje je 2005. inicirala Varaždinska burza, a koje je služilo kao temelj za izradu kodeksa korporativnog upravljanja, koji još nije finaliziran, a koji bi trebao egzistirati pri novoj, ujedinjenoj Zagrebačkoj burzi.

No, nakon prihvaćanja spomenutog kodeksa, bit će svakako važno utvrditi mehanizme njegovog neovisnog verificiranja, te provjeravanja njegove primjene.

Za Hrvatsku je krucijalno pitanje uloga nadzornog i upravnog odbora te odnosa koji određuju ta dva ključna tijela. Ako uzmemo u obzir da su u nadzornim odborima hrvatskih poduzeća najzastupljeniji predstavnici određenog dioničara i/ili države, a da je pritom najmanje neovisnih stručnjaka i predstavnika radnika, tada možemo doći do zaključka da su pred nama određeni izazovi kada govorimo o uvođenju standarda korporacijskog upravljanja.

Taj problem postaje još veći ako znamo da je upravo spomenuto istraživanje Varaždinske burze o korporativnom upravljanju upozorilo na to da ne postoji adekvatan sustav uvođenja članova nadzornog odbora u poslovanje društva te da postoji problem kvalitete podataka i informacija koje upravni odbor pruža na uvid nadzornom odboru.

Nadalje, istraživanje je zaključilo da se mjere unapređenja rada nadzornog odbora primjenjuju rijetko te da su povjerenstva za posebne zadatke unutar nadzornog odbora još rijetko, izuzev znatnije prisutnosti povjerenstva za reviziju.

Kada sve to uzmemo u obzir, tada je posve jasno da je pitanje korporativnog upravljanja od gospodarske, ali i društvene važnosti, jer svi spomenuti faktori upućuju na to da u mnogim poduzećima postoji problem adekvatne osposobljenosti i pripremljenosti nadzornih odbora da efektivno provode svoju ulogu nadzora i kontrole poslovanja.

Pridodajmo tome da je u Hrvatskoj još vrlo malo poduzeća koja na internetu objavljuju svoja financijska izvješća te ostale važne dokumente na kojima počivaju temelji korporativnog upravljanja kao što su interni kodeks korporativnog upravljanja, poslovnici, društvena i socijalna izvješća, profili članova nadzornog i upravnog odbora te zapisnici s redovitih sjednica skupština. Sve nas to dovodi do zaključka da pitanje korporativnog upravljanja mora postati dio ‘mainstreama’ ako želimo osigurati adekvatnu razinu konkurentnosti hrvatskih poduzeća, ali i stabilnosti gospodarstva općenito.

Istraživanje koje je proveo The McKinsey Quarterly u 2002. godini pokazalo je da su institucionalni investitori koji ulažu u tvrtke na tržištu u razvoju spremni platiti 28 posto više za dionice poduzeća koja primjenjuju dobru praksu korporativnog upravljanja.

Pitanje korporativnog upravljanja postaje i dodatno zanimljivo zbog relativno snažnog zamaha poslovanja na burzi, što će, među ostalim, u fokus sve više stavljeti još jedan kritični element korporativnog upravljanja, a to je pitanje prava dioničara, pogotovo zaštita interesa malih dioničara, koje je u ovom trenu još u sjeni, ali treba se nadati da će to pitanje biti adekvatno adresirano najavljenim kodeksom korporativnog upravljanja Zagrebačke burze.

U svakom slučaju, razvoj takvoga kodeksa i te kako je važno i svakako korak u pravom smjeru postizanja većeg stupnja transparentnosti i odgovornosti u poslovanju; ako se prihvati i, što je još daleko važnije, počne aktivno primjenjivati, bit će to i znak postizanja određene zrelosti našega gospodarstva, ali i društva općenito.

No, ključno je da korporativno upravljanje postane sustavni način poslovanja svake kompanije, da se načela dobrog korporativnog upravljanja integriraju u svaku razinu poslovanja poduzeća kako bi ono bilo uspješno i prepoznato kao pravi lider te da se tako zaštite prava i interesi kako dioničara, tako i radnika, uprave, ali i društva u kojem tvrtka posluje.