Home / Tvrtke i tržišta / Hrvatske tvrtke organiziraju proizvodnju na jeftinom dalekom istoku

Hrvatske tvrtke organiziraju proizvodnju na jeftinom dalekom istoku

Poduzetnici o proizvodnji na Dalekom istoku nevoljko govore s obzirom na ‘jeftinu nekvalitetnu kinesku robu’ i neizbježno pitanje o cijeni radne snage u tamošnjim tvornicama.

Panasonic, Fujifilm, Lego, Burberry, Nike tek su manji dio popisa kompanija koje su prebacile ili planiraju prebaciti svoju proizvodnju u Kinu. Deset puta manji troškovi proizvodnje, poglavito na račun jeftine radne snage koja ne poznaje institut 40-satnoga radnog tjedna, trinaeste plaće ili božićnice, glavni su razlozi njihova preseljenja, a taj općeniti trend slijedio je i nekoliko hrvatskih tvrtki, osobito iz sektora tekstilne industrije. Oznake ‘Made in Turkey’ na policama trgovačkih centara u Hrvatskoj posljednjih godina zamijenile su tako one ‘Made in China’ ili ‘Made in Indonesia’. No, za razliku od velikih svjetskih korporacija, hrvatske tvrtke u Kini nisu podizale vlastite tvornice, nego su se uglavnom usmjerile na uvoz već gotovih proizvoda, a one malo veće uspjele su ugovoriti da se u kineskim tvornicama odjeća šije prema predlošku hrvatskoga dizajna.

Koliko se domaćih tvrtki odlučilo na taj potez, nijedna mjerodavna institucija u Hrvatskoj nije ni okvirno mogla odgovoriti, pa je pitanje koje su naše tvrtke organizirale proizvodnju na Dalekom istoku nakon toga postalo potpuno bespredmetno. Možda je zbog veličine Kine teško pratiti svaku djelatnost hrvatskih tvrtki na tom području, ali nije vjerojatno da hrvatski veleposlanik u toj zemlji Boris Velić izjavio kako ne poznaje nijednoga hrvatskoga biznismena osim Goranka Fižulića koji proizvodi u Kini ili njezinoj blizini. Upravo se u Hong Kongu, u kojemu je i Fižulićev ured iz kojega se planira i dogovara proizvodnja u desetak kineskih tvornica za Magmu, nalazi predstavništvo Quadra, brenda televizora i ostale konzumne elektronike čiju je proizvodnju u dalekoistočnim tvornicama dogovorio hrvatskoj javnosti prilično nepoznat poduzetnik Nenad Jagodić.

Sličnih primjera organiziranja proizvodnje hrvatskih brendova na Istoku ima mnogo, ali o tom iskustvu priličan broj onih kojima smo se obratili nije želio govoriti, najvjerojatnije zbog toga što se uz Istok obično veže asocijacija ‘jeftina nekvalitetna kineska roba’, a možda i zbog neizbježnog pitanja o cijeni radne snage u tamošnjim tvornicama, što zacijelo nije na njihovu popisu najpoželjnijih tema.

No nekoliko njih ipak je bez kompleksa odlučilo objasniti kako su i zašto dospjeli u Kinu. Prema tom obećanom tržištu među prvima se okrenuo Franjo Koletić, suvlasnik tvrtke Mirnovec pirotehnik, koji je godinu dana nakon što je osnovao tvrtku, 1997. godine, počeo kupovati pirotehniku od jedne kineske državne tvrtke. Dvije godine poslije zajedno s direktoricom te tvrtke osnovao je vlastitu proizvodnju pirotehničkih sredstava, uloživši 200 tisuća dolara.

  • To nije neka velika industrija jer je riječ o dvije manufakture od 200-injak ljudi. Profit koji ostvaruje tvrtka u našim je razmjerima zanemariv, ali pravu nam vrijednost predstavlja to da pirotehniku nabavljamo prema proizvođačkim cijenama – objasnio je Koletić.

I dok je Koletić, sudeći prema njegovim izjavama, igrom slučaja postao suvlasnik tvrtke u Kini, Tekstilpromet se na odlazak na Istok odlučio, kao što navodi predsjednik Uprave Mijo Šimić, zbog raspada bivše države, nakon čega je bio prisiljen potražiti nove izvore nabave robe prema povoljnijim uvjetima.

  • Dio tekstilnih roba nije se ni proizvodio u Hrvatskoj, a domaća proizvodnja vidjela je izlaz u lohn poslovima, pa smo prve nabave roba organizirali iz Kine. Kasnije smo počeli raditi na stvaranju vlastitih brendova u tekstilu, trikotaži i dječjem programu. Najprije smo rezervirali kapacitete i proizvodnju u Kini, a nekoliko godina poslije i u Indiji. Danas radimo s ukupno pet do šest tvornica u tim zemljama – objasnio je Šimić. Prema njegovim riječima, posao na Istoku u početku su pratili brojni problemi. Jezična barijera, odnosno teškoće u komunikaciji s partnerom, minimalne količine koje su se morale zaključivati za pojedini artikl, osmišljavanje proizvoda, njihova kvaliteta, kašnjenje u isporukama, tek su dio teškoća s kojima se morao suočiti.

  • Svi ti problemi, kaže Andreja Gazdek, direktorica tvrtke Phoenix Capitis, koja se bavi proizvodnjom i prodajom namještaja, ipak nisu tako veliki da bi predstavljali konačnu prepreku realizaciji.

  • Ono što mi smatramo preprekom su dodatni nepotreben troškovi vezani uz sustav certificiranja kvalitete proizvoda ovdje u Hrvatskoj te, posljedično, i niz troškova i radnji koje treba obaviti pri uvozu i deklariranju proizvoda. Smatramo da je prijekopetno potrebno što prije primijeniti sustav vrednovanja kvalitete proizvoda koji je na snazi u EU i koji iziskuje mnogo više odgovornosti, ali i pruža pogodnosti proizvođačima bez stvaranja dvostrukih troškova – kaže Andreja Gazdek.

Phoenix Capitis trenutačno organizira proizvodnju pod svojim brendom u Kini, Maleziji, Tajvanu, Japanu, Turskoj, Brazilu, Poljskoj, Hrvatskoj, Bugarskoj te u još nekoliko zemalja, a Gazdek kaže da su se odlučili na outsourcing proizvodnju iz jednostavnog razloga: na tim tržištima proizvodna cijena izrazito je konkurentna.

  • Često se u raspravi na tu temu postavlja pitanje krajnje kvalitete proizvoda, ali to je općenito pitanje, jer na svakom tržištu možete naići na kvalitetu i na nekvalitetu. Phoenixovi brend menadžeri kontinuirano obilaze sve naše proizvodne pogone i kontroliraju kvalitetu izrade u tijeku samog procesa proizvodnje kao i već gotove proizvode. Osim toga, naša tvrtka u Shenzhen ima zadatak da osim stalnog istraživanja tržišta i poslova logistike radi i na kontroli kvalitete – kaže Gazdek.

S druge strane, Marina Marjanović, koja zajedno sa suprugom vodi tvrtku Mima namještaj, nema tako dobra iskustva ni dobro mišljenje kad je riječ o Dalekom istoku.

  • Loša kvaliteta, probijanje rokova isporuke i teškoće u komunikaciji glavni su uzroci našeg odustajanja od Kine. Uzmite li u obzir da ondje morate imati svog čovjeka koji će kontrolirati proizvodnju i isporuku robe, zatim da je nužno planirati uvoz mjesec dana unaprijed, da morate imati dovoljno veliko skladište za svu tu robu, te uz to da svaki mjesec poskupljuju vozarine, doći ćete do zaključka da se za mala tržišta takvo što previše i ne isplati – obrazložila je Marina Marjanović i dodala da su se zbog svega navedenog usmjerili na nabavu namještaja iz Poljske, koji je gotovo 30 posto skuplji u odnosu na kineski, ali je i, kaže, kvalitetniji.

Kad je riječ o kvaliteti kineskih proizvoda, tvrdi poznati poduzetnik Branko Roglić, Kina je posljednjih godina znatno napredovala.

  • Svaku proizvodnju u kojoj pojedinačni proizvod teži manje od jednog kilograma isplati se preseliti u Kini. Iako su Kinezi počeli proizvoditi i automobile, na tom planu teško se probijaju iz dva razloga: troškovi transporta su veliki, a s druge kupovna moć u Kini nije tako velika da bi mogli znatne količine proizvesti za vlastito tržište. No, proizveli su terenac za samo 17 tisuća eura, dok isti automobil europskog proizvođača danas stoji triput više, pa je pitanje dana kada će Kinezi početi ugrozavati i europsko tržište automobila – smatra Roglić. Upravo zbog jeftine kineske radne snage on je morao ugasiti proizvodnju u svojoj tvrtki Croatia baterije, a već neko vrijeme razmišlja da s nekom kineskom tvornicom dogovori proizvodnju baterija pod vlastitim brendom.

  • Uz troškove transporta, taj će proizvod sigurno biti dvostruko jeftiniji od istog artikla proizvedenog u Europi. Naravno, zbog jeftine radne snage – navodi Roglić.

No, iako se činilo da u Kini ima mjesta za sve svjetske tvornice i da će se bez obzira koliko ih se tamo preselilo uvijek naći dovoljno radne snage za nove pogone, u posljednje vrijeme u toj zemlji s više od milijardu stanovnika sve je teže naći kvalificirane radnike. Neodstatak radnika uzrokovao je veliku inflaciju plaća i Kina je, čini se, postala žrtva vlastitog uspjeha – više nije najjeftinije mjesto za proizvodnju na svijetu. Prosječna plaća u Šangaju doseže gotovo 350 dolara, u Shenzhenu oko 250 dolara. Usporedbi radi, mjesečna su primanja u Bangkoku manja, oko 150 dolara, a u Batamu u Indoneziji su oko stotinu dolara, pa je logično da sve više svjetskih tvornica zaobilazi Kinu i seli se u susjedne azijske zemlje. Osim toga, kompanije uvijek nastoje ne držati sva jaja u istoj košari, pa je to dodatni razlog za otvaranje tvornica u ostalim istočnim zemljama. Intel je tako prošle godine odlučio uložiti milijardu dolara u Vijetnam dok je, primjerice, kompanija Flextronics uložila 110 milijuna dolara u Maleziju. I same kineske korporacije svoju proizvodnju sele u obližnje zemlje, ne samo zbog jeftinije radne snage nego i činjenice da na taj način izbjegavaju američke i europske protekcionističke kvote. Tako je Yue Yuen, svjetski najveći proizvođač cipela (proizvodi 180 milijuna cipela na godinu), nakon što je Europska unija u listopadu donijela odredbe kojima ograničava uvoz kožnih cipela iz Kine i Vijetnama, brzo povećao svoju proizvodnju u Indoneziji.

I jedna je hrvatska tvrtka u Indoneziji organizirala proizvodnju, ali ne zbog kalkulacija o jeftinijoj radnoj snazi, već igrom slučaja. Riječ je o firmi Mali Bali, koja se bavi prodajom namještaja od ratana i bambusa ručno proizvedenog na indonezijskom otoku Baliju. Kao što je ispričala direktorica te tvrtke Snježana Suton Antolić, njezina se rođakinja odlučila na pokretanje tog biznisa nakon što je upoznala Kanadanina koji se bavio tim poslom.

  • Najprije je naručila jedan kontejner namještaja, a kasnije se posao širio. Danas cijeli posao u Indoneziji za nas vodi jedna Balinežanka koja prema našim nacrtaima naručuje namještaj, obilazi tvornice, odnosno manufakture i organizira transport – objasnila je Suton Antolić.

Uz rast cijene radne snage, Kina sa sobom nosi i druge rizike, kao što je katastrofalno loša zaštita intelektualnog vlasništva, a nisu rijetke ni priče o stranim investitorima koji su u lokalnim kineskim tvrtkama pronašli proizvode istovjetne njihovima. Kinezi jednostavno kopiraju sve, a često se to slikovito objašnjava primjerom da Kinezi sve nove strojeve nabavljaju u tri primjerka: prvi za uporabu, drugi za rezervne dijelove, a treći kako bi ga mogli iskopirati.

No, unatoč riziku i rastućim troškovima, mnogobrojne korporacije sele dio proizvodnje u Kinu jer računaju na golem potencijal kineskog tržišta. Prema studiji konzultantske kuće Roland Berger, i s umjerenim ekonomskim predviđanjima, do 2025. godine u Kini će biti oko 500 milijuna potrošača s današnjom kupovnom moći Europske. Prvi krug vala preseljenja u Kinu obilježila je potreba za jeftinijom radnom snagom, a u drugom valu, koji je počeo 2004. godine, osnovni je interes kompanija koje dolaze u Kinu plasman vlastitih proizvoda na to rastuće tržište.

U Roland Bergeru smatraju da se i hrvatske tvrtke mogu priključiti tom drugom valu. Prema njihovu mišljenju, treba iskoristiti prijelike koje im se pružaju na tržištu Jugostočne Europe, Ukrajine i Rusije, a nakon što se na taj način nauče nositi s internacionalnom konkurencijom i dosegnu kritičnu veličinu, mogu krenuti u Kinu.

  • U šestom je stoljeću kineski general Sun Tsu u svojoj strategiji naveo da treba proaktivno djelovati prema neprijatelju i ne dopustiti da on vuče konce. Za hrvatske kompanije to znači aktivno traženje akvizicijskih meta ili zajedničko osnivanje tvrtki s kineskim partnerima. S obzirom na to da su kineske tvrtke još male u europskim razmjerima, takvo što je još moguće – zaključuju u Roland Bergeru.