Nema javnih podataka o free floatu trgovačkih društava

Od dvadeset važnijih tvrtki čije su dionice uvrštene na domaći tržište kapitala, prosječni postotak slobodnih dionica kojima se može trgovati, tzv. free float, tek je oko 30 posto. Istodobno samo četiri društva imaju više od 50 posto slobodnih dionica, a njih pet manje od 10 posto. To su brojevi koje su izračunali sudionici tržišta, što je važno napomenuti, jer neke su tvrtke sklene povećati taj postotak ubrojivši u njega i dionice nekog od ulagača s većim udjelom dionica u toj tvrtki, koje drži u svom portfelju kao dugoročno ulaganje.

Neki takve udjele dioničara, koji nisu strateški partneri, smatraju free float dionicama, ali veći dio ih ne ubraja u free float, jer je među sudionicima na tržištu poznato da taj ulagač ima najmanje dionice držati dugoročno, a ne ponuditi na prodaju. A na prodaju se odlučuje prije svega kad može zaraditi, odnosno kad cijena dionice poraste. Javni podatak o free floatu društava ne postoji, ali može se izračunati na temelju godišnjih izvještaja kompanija. Iako u konačnici postotak free floata može varirati, jer pojedini, nestrateski ulagač može u svakom trenutku donijeti odluku o prodaji svog udjela.

Iako se često govori o malobrojnosti društava uvrštenih na burzu i manjku raspoloživih dionica u koje se može ulagati, od ukupnog free floata pojedinog društva tek se dijelom njih godišnje protrguje. Primjerice, trećinom dionica Medike i s dvije trećine dionica Podravke. No, tu treba spomenuti i značajniji element – brzinu obrtaja free floata pojedinog društva.

Broj slobodnih dionica kojima se trguje na burzi nije specifičan samo za domaći tržište. I na svjetskim tržištima postoje isti razlozi zbog kojih dio dionica nije raspoloživ za trgovanje. Primjerice zato što većinski vlasnik tvrtke ne želi prodavati svoje dionice na burzi. Kod nas je to primjer s Dukatom, gdje gotovo 92 posto udjela ima njegov vlasnik Luka Rajić, a samo ostatak od osam posto slobodan je za trgovanje. S druge strane, mnoge tvrtke imaju strateškog partnera, što je slučaj s domaćim bankama koje su posljednjih godina prešle u većinsko vlasništvo stranog partnera. Slučaj je to sa Zagrebačkom, Privrednom i Splitskom bankom.

Slično je u Dalmacijacentru, u kojem strani vlasnik iz Meksika ima udjel od 99 posto, pa je tek jedan posto dionica slobodnih za trgovanje. Mnogo je i dionica koje su još u vlasništvu države, u portfelju Hrvatskog fonda za privatizaciju, i čekaju na prodaju, ali u brojnim slučajevima ne putem burze. Ili, pak, dionica koje su dobili zaposleni u pojedinoj tvrtki i koje još otplaćuju te kao takve nisu dio free floata. Takav je slučaj u Atlantskoj plovidbi. U free floatu nisu ni dionice koje su u trezoru tvrtke, a takvih može biti do 10 posto.

Osim svih tih elemenata, razlog nižih free floata u odnosu na strana tržišta je i dugo čekanje države da stavi pakete značajnijih kompanija na burzu. A tamo gdje je počela ili najavljuje izlazak na burzu, riječ je o manjim postocima. Na važnijim su europskim tržištima kapitala godinama najveći free float imale tamošnje telekomunikacijske kompanije. Kod nas će 20 posto dionica T-HT-a ove godine biti ponuđeno na burzi, a prošle godine na tržište je stavljeno 15 posto Ininih. S obzirom na to da će, kao i u Ininu slučaju, i kod T-HT-a najvećoj strani biti otvorena mogućnost kupnje dionica putem kredita, u free floatu će biti nešto niži postotak dionica. Iako je i u vezi s tim dvojno razmišljanje. Naime, veći dio sudionika na tržištu i dionice kupljene na kredit smatra free float dionicama, jer su pri odobravanju kredita bile zalog za kredit.

Većina sudionika tržišta složna je da manji free float pojedinog društva smanjuje likvidnost i češće dovodi do napuhavanja cijena. No, ni taj zaključak nije isključiv. Postoje slučajevi manjeg free floata u velikoj tvrtki, ali koja istodobno ima veliku tržišnu kapitalizaciju. Tada i taj mali free float može biti dovoljan za likvidnost i tržišnu cijenu. Kod nje je i tada teže manipulirati cijenom. S druge strane, mala tvrtka može imati veći free float, ali ako su joj tržišna kapitalizacija i likvidnost manje, napuhavanje cijena može biti jače izraženo. Prošlog je tjedna zbog napuhavanja cijene Medike obustavljena trgovina, a njen free float nije malen.

Napuhavanje cijena često koriste domaći investicijski fondovi kako bi im se u određenom trenutku povećao prinos. Posebno tamo gdje je vrlo mali free float, poput 1-postotnog Dalmacijacentra, a kod kojeg je jedan investicijski fond izazvao takvo napuhavanje. Uvođenje financijskih izvedenica, čiji se početak trgovanja očekuje ove godine, moglo bi donekle smanjiti napuhavanje cijena. Koliko su cijene pojedinih tvrtki s malo slobodnih dionica napuhane vidljivo je i pri prodaji tvrtki s državnim udjelom, jer za njih ulagači upravo iz tog razloga nemaju interesa. Slučaj Vupika, koji se prodaje, dobar je primjer, jer interesa ni u dva natječaja nije bilo.

U tom slučaju nominalna je cijena po kojoj se prodaje veća od tržišne, a stvarna prema procjenama i niža od tržišne. Tvrtke s većim free floatom i istodobno većom likvidnošću uvijek imaju jači interes ulagača, što je također vidljivo iz primjera na domaćem tržištu. I mirovinskim je fondovima važan veći free float, ako je pritom i trgovina tim dionicama veća. Tada je tržišna cijena realnija, a fondovi mogu lakše graditi svoje pozicije u portfelju – kaže predsjednik Uprave PBZ CO mirovinskog fonda Dubravko Štimac te dodaje da je u suprotnome, pri niskom volumenu trgovanja pojedinim dionicama, teže skupiti značajniju količinu dionica u portfelju, a još teže iz takve pozicije izaći ako u tom dioničkom društvu promijene razmišljanje o poslovanju.