Slovenske aspiracije može zaustaviti samo sudska tužba

Slovenija je proteklih godina isplela cijeli politički spin u međunarodnim institucijama ne bi li političkim pritiskom dobila dio Jadrana koji joj ni prema kakvu pravu ne pripada. A ljutita hrvatska Vlada sada poručuje da će o slovenskom kršenju međunarodnih konvencija obavijestiti UN i EK. Pa Slovenija, sa svojih pozicija, to čini već deset godina.

Slovenija je oštro upozorila Hrvatsku da istraživanjem podmorja u sjevernom Jadransu prejednica morsko razgraničenje, poručujući da more još nije podijeljeno. Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova napokon je to okvalificiralo kao politiku teritorijalnog posezanja. No to slovensko teritorijalno posezanje, protivno međunarodnom pravu, ne datira od jučer. Slovenska ga politika brižno gradi i razvija već četrnaestu godinu. A hrvatska ga politika cijelo to vrijeme nije znala, nije mogla ili nije željela prepoznati.

Još 1993. godine Slovenija donosi Memorandum kojim zahtijeva ‘nedjeljivost’ akvatorija Piranskog zaljeva, koji je izravno suprotan konvenciji UN-a o pravu mora. Da se primijeni, značilo bi to da svaki ulazak u more s hrvatske strane Piranskog zaljeva znači ulazak u Sloveniju. Takvo rješenje ne postoji nigdje, a vjerojatno niti Slovenija nije s njim ozbiljno računala, već je bilo tek uvod u sljedeći korak. Tome u prilog govori i zahtjev iz istog Memoranduma za izlaz na otvoreno more i to ‘na temelju dopuštenih kriterija međunarodnog prava i uvažavanja specifične situacije Slovenije’. Hrvatska tada nije pridavala posebnu važnost slovenskome Memorandumu, jer je još bila u ratu.

Ni nakon 1995. godine službena slovenska politika još nije otvoreno spominjala svoje ‘pravo’ na podjelu Jadrana sukladno specifičnoj situaciji. Spor se prividno vodio samo oko razgraničenja Piranskog zaljeva. Ali pritom je Slovenija polazila od svog Memoranduma pa, na osnovi ‘specifične situacije Slovenije’, tražila cijeli Piranski zaljev ili, u drugoj varijanti – pet hrvatskih zaseoka na lijevoj strani Draganje. Posljedica je bila ista: ako su zaseoci slovenski, njezin je i zaljev. Navodno Slovenci žele tek pravo na gospodarsko iskorištavanje zaljeva. Hrvatska komisija za razgraničenje, u kojoj su tada bili ugledni međunarodni pravnici Vladimir Ibljer i Hrvoje Kačić, dobro se nosila sa slovenskim zahtjevima. Do političkog dogovora o granici na moru dakako nije došlo, jer nijedna država nije spremna da rovati svoj teritorij zbog tuđih specifičnosti.

Iskorak u ostvarivanju aspiracija Slovenija je učinila prijateljskim dogovorom premijera Račana i Drnovšeka o granici na moru, kojim je Račan dao Sloveniji teritorijalni ‘dimnjak’ prema otvorenom moru. Sporazum je, na sreću, samo parafriran, nikad potpisan, ali Slovenija se poziva na njega kao na politički dokument. Slijedom tog sporazuma Slovenija prije godinu dana proglašava svoje tri ribolovne zone na Jadranu: A, koja obuhvaća cijeli Piranski zaljev, B, koja obuhvaća tzv. Račanov obećani ‘dimnjak’, i C, koja se proteže na jug do Vrsara. Hrvatski međunarodni pravnik dr. Davor Vidas, koji je još prije dvije godine predviđao takav rasplet i predlagao hrvatskoj Vladi da podnese tužbu protiv Slovenije pred međunarodnim sudom, tim povodom zapaža jednu zanimljivost: vijest o proglašenju ribolovnih zona ne dolazi iz lokalnih medija, već je donosi BBC-jev dopisnik iz UN-a u New Yorku. A to znači da je Slovenija proteklih godina isplela cijeli politički spin u međunarodnim institucijama od UN-a do Europske komisije, ne bi li političkim pritiskom dobila dio Jadranu koji joj ni prema kojem pravu ne pripada.

A ljutita hrvatska Vlada sada poručuje da će o slovenskom kršenju međunarodnih konvencija obavijestiti UN i EK. Pa Slovenija, sa svojih pozicija, to čini već deset godina! Na sadašnjoj razini spora, hrvatska bi Vlada trebala izvijestiti slovensku, kao i UN i EK, da je pred međunarodnim sudom podnijela tužbu protiv Slovenije, nakon što su propale mogućnosti zajedničkog dogovora o razgraničenju ili dogovora o arbitru za razgraničenje. Tada bi Slovenija imala izbor: vratiti svoje aspiracije u okvire međunarodnih konvencija, čija je potporna, i izgubiti spor pred sudom, što je vrlo izvjesno. Ali za takav potez hrvatska bi Vlada morala imati barem tračak državne samosvijesti. Slovenija zna da toga u Banskim dvorima nema. I zato računa na dobitak uz pomoć međunarodnog političkog pritiska, na koji je Hrvatska uvijek hipersenzibilna i pred kojim uvijek popušta dajući i više od traženoga. No, Sloveniju zbog toga ne treba osuđivati. U međunarodnom je poretku legitimno oduzeti onome tko svoje ne umije ili ne želi zaštiti.