Privatni partner ulaže zemljište u Zagrebu

Zakon koji su ‘svi gradonačelnici htjeli’, koji ‘nikome zapravo ne treba’, ali bi svima mogao ‘dobra doći’ premijer Sanader u četvrtak potvrđuje, mijenja ili povlači iz saborske procedure. Riječ je o prijedlogu zakona o gradnji građevina potrebnih za održavanje Svjetskoga rukometnog prvenstva u Hrvatskoj početkom 2009. godine.

To je natjecanje uz Sanaderov spasiteljski zakon postalo pravi magnet za strane investitore, tvrtke koje kroz ‘mješoviti model’ javno-privatnog partnerstva (JPP) imaju jasan cilj – useliti u Hrvatsku i ostati ovdje tridesetak godina, a ako je moguće, zaigrati i na pripremama za Europsko nogometno prvenstvo 2012.

U tome ne bi bilo ničega lošeg da se kroz mala vrata nije ušuljao model JPP-a koji se do sada u nas nije upotrebljavao, a predvodi ga grčki poduzetnik rodom iz Hercegovine Slavko Šimunović. Prema uporabi toga modela u ovom slučaju prilično je skeptičan domaći stručnjak za JPP Saša Marenjak iz Hrvatskog instituta za mostove i konstrukcije.

Šimunovićeva priča o gradnji ‘najjeftinijih rukometnih dvorana’ u suradnji s, kako kaže, ‘svjetski priznatim kompanijama partnerima koje su odradile stotine sličnih projekata’, a koje ostaju neimenovane, zvuči predobro da bi bila istinita. Jer, JPP ugovor, ako nije strogo definiran i detaljno proučen, može biti omča oko vrata gradovima, koji bi se s nepromišljenim odlukama morali nositi 30 godina.

Šimunović u razgovoru za Lider održanom u lobiju hotela Sheraton, jer nema ured u Hrvatskoj, priznaje da je dobira za dobivanje posla gradnje rukometnih dvorana u Zagrebu, Osijeku i Splitu, a planira i u Poreču. Izjavljuje kako kompanije koje zastupa ne žele zaobići javni poziv na izkazivanje interesa za ugovaranje JPP-a i transparentnu proceduru ugovaranja.

Ipak, priča nije bez rupa. Zadar, Varaždin i Poreč grade svojim modelima. Za to vrijeme u Osijeku je njemačka tvrtka Sport StadiaNet, jedan od Šimunovićevih partnera, već duboko u pregovorima o mogućnosti dobivanja posla. Tu je tvrtku, uz niz optužbi da pitanja postavljamo sa skrivenim motivima, Šimunović predstavio kao skup stručnjaka za JPP i ništa više, objašnjavajući da iza njih stoji ‘drugi iskusni strani partneri’. U Zagrebu su, vjerojatno iz Šimunovićeve palete partnera, grčka projektna tvrtka Decahtlon uz domaću Ingru kao investitora i mađarska tvrtka Trigranit, opet uz Ingru, ovaj put kao izvođača radova u drugoj opciji, također već duboko u pregovorima o gradnji rukometne Arene. Split je zbog već postojeće suradnje na drugom JPP projektu angažirao Sašu Marenjak da ih savjetuje, a sprema mu se ponuda Šimunovića i partnera, za početak tvrtke Decahtlon.

Kome zapravo treba sporni Sanaderov rukometni zakon? Možda je slučajnost, ali opravdanost toga zakona istim su argumentima branili Sanaderova ministrica Marina Matulović Drepulić u HTV-ovoj emisiji Otvoreno i Šimunović u razgovoru za Lider: Takve zakone imale su Grčka i Australija za Olimpijske igre.

No, pravi problem je model JPP-a koji nude Šimunović i partneri, a iz kojeg se može zaključiti da Sanaderov rukometni zakon savršeno odgovara upravo njima. Upravo idejni planovi za gradnju rukometne Arene u Zagrebu konzumiraju većinu odredbi Sanaderova zakona, pa ostaje nejasno tko je kome smjestio u obračun Bandić – Sanader.

Obrazlažući ‘mješoviti model’ JPP-a, Šimunović kaže da nudi gradovima savršen način da uz minimalna ulaganja sagrade rukometne dvorane.

Koncept JPP-a prema kojemu bi privatni partner u posao ulazio zemljište nije nepoznat, kaže Saša Marenjak, domaći stručnjak za JPP. Taj model kao ideja postoji za sada samo u Zagrebu i iz dostupnih informacija može se zaključiti da tvori dio ponude Slavka Šimunovića i njegovih partnera. Naime, to je druga opcija za Zagreb, sukladno kojoj bi se rukometna Arena gradila na zemljištu na lokaciji Blato u vlasništvu mađarske tvrtke Trigranit, koja je zemljište kupila za gradnju šoping-centra, a na nj im stane još i rukometna dvorana.

Inače, Šimunović radi za tvrtku Fieldturf Trakett, u kojoj je zadužen za nadgledanje i podršku prodaje za područje Istočne Europe. Riječ je o tvrtki koja je, kako kaže Šimunović, najveći svjetski proizvođač sportskih podloga, ali ne voli detaljniju pitanja o kompanijama koje zastupa.

U početku zbužen nazivom ‘mješoviti model JPP-a’, Saša Marenjak na osnovi opisa kaže kako Europska unija takav model koji uključuje javno-privatni joint venture zove institucionalnim modelom ugovaranja JPP-a.

Taj model nije zamišljen niti ga Europska komisija preporučuje za gradnju sportskih objekata. Koristi ga se za velike infrastrukturne projekte kao što su opskrba građanstva vodom ili kontrola zračnog prometa – kaže Marenjak.

Procedura za ugovaranje takvog modela prema njegovu je tumačenju jako složena, a smjernice naše Vlade ne pokrivaju taj model.

U Institutu za mostove njime se ne bavimo i nisam kompetentan da o takvom JPP-u detaljno savjetujem javne partnere, ali građovima koji žele ući u takav posao, što svako mogu ako žele, ipak bih savjetovao da potraže pomoć nekog odvjetničkog ureda – kaže Marenjak.

Ni u Bjelovaru, s kojim je Šimunović s partnerima Marijanom Conerom i Damirom Grbavcem potpisao sporazum o namjeri izgradnje sportsko-rekreacijskog centra prema svojem modelu JPP-a koji ne spada u priču o rukometu, nije sigurno da će posao i dobiti. Zamjenik gradonačelnice Đurđe Adlešić Zlatko Barila kaže da će grad raspisati natječaj u kojem će tražiti konzultanta za ugovaranje JPP-a. – Nećemo olako ući takav poslovni aranžman – kaže Barila. Predsporazum je Bjelovar sklopio s tvrtkom M.S.D. Sport d.o.o., koja još nije registrirana u Sudskom registru.

Osim što se gradovima koji imaju sasvim različite probleme i nalaze se u različitim fazama izgradnje rukometnih dvorana na brzinu nudi model javno-privatnog partnerstva s kojim nisu detaljno upoznati, dodatnu sumnju na cijelu priču stavljaju i neimenovani Šimunovićevi partneri. On kaže da će ih sve predstaviti kad se jave na pozive gradova za iskazivanje javnog interesa za JPP.

Planiramo osnovati tvrtku Consulting inženjering, koja već postoji u svijetu, samo će u Hrvatskoj imati dodatak ‘Croatia’ te će se transparentno javiti na pozive gradova – kaže Šimunović i naglašava da u njega treba imati povjerenja, iako on i njegovi partneri nemaju još ni tvrtku koja će se u njihovo ime javiti na pozive gradova za JPP. Šimunović uvjerava da će sve biti poznato za nekoliko dana.

Najzanimljivije u cijeloj priči jest to da je poseban zakon bio nužan ponajviše radi omogućavanja brzog izvlačenja vlasnika sa zemljišta na kojima se planira gradnja dvorana, jer to nije moguće učiniti nikako drukčije nego posebnim zakonom. No, ispostavilo se da izvlačenje ne treba ni jednom od šest gradova – za dvorane, ali bi moglo poslužiti za dodatne komercijalne sadržaje, koje nudi Šimunović.