Home / Poslovna scena / Hrvatska uopće ne zna kolike su joj preostale zalihe nafte i plina

Hrvatska uopće ne zna kolike su joj preostale zalihe nafte i plina

U tekstu ‘Strategija gospodarenja mineralnim sirovinama’ stvara se iluzija da je Hrvatska bogata zahvaljujući ‘povećanju proizvodnje prirodnog plina’. Pritom se zanemaruje da njegova potrošnja vrtoglavo raste, kao i to da se znatan dio te povećane proizvodnje mora ustopati Talijanima i Mađarima (ne zna se koliko se još plina mora isporučivati Talijanima na osnovi ugovora Ine i Agipa o vađenju prirodnog plina iz jadranskog podmorja).

Predstavljanje ‘Strategije gospodarenja mineralnim sirovinama’, međutim, prošlo je potpuno nezapaženo, premda je riječ o projekciji dugoročnog razvoja rudarskih djelatnosti, energetike i prerađivačke industrije. Preopširan tekst ‘Strategije’ temelji se na nepouzdanim podacima o raspoloživim zalihami mineralnih sirovina, nedostaju mu temeljitije ekonomske analize, nisu precizno određeni strateški ciljevi planirane eksploatacije mineralnih sirovina, a obiluje općenitim dijelovima koje kao da su pisali politolozi ili pravnici, a ne geolozi i tehnolozi.

Dr. Branimir Molak, neovisni stručnjak za energetiku, kaže da je u Hrvatskoj uobičajeno pisanje ‘strategija’ bez spoznaje stanja. Službene (pr)ocjene stanja razlikuju se ovisno o tome koje su interesne skupine (pr)ocjenjivale stanje. U većini tih tzv. strategija najčešće nedostaju istraživanja i bilo kakve stručne podloge za važanu (pr)ocjenu.

Dr. Molak o tome kaže: – Za ocjenu stanja, primjerice, u naftnom rudarstvu, jednom od najvažnijih segmenata gospodarenja mineralnim sirovinama, važno je znati kolike su zalihe nafte i plina. A podaci o tim zaliham razlikuju se od dokumenta do dokumenta. Ministarstvo gospodarstva u svojem godišnjem izvješću tvrdi da su pridobive zalihe nafte 31. prosinca 2004. bile 11,79 milijuna prostornih metara. Prema ‘Strategiji’ su, pak, iste zalihe na dan 31. prosinca 2005. bile 6,15 milijuna prostornih metara, a istodobno, prema nedavnoj izjavi Mirka Zelića, člana Uprave Ine i izvršnog direktora Ina-Naftaplina, potkraj 2005. iznosile su 19,8 milijuna prostornih metara. Bez niza drugih podataka za određivanje zaliha teško se može reći koji je podatak pouzdan.

Slično je i s podacima o zaliham plina. U odgovoru pomoćnika ministra gospodarstva i šefa Uprave za rudarstvo dr. Željka Tomšića na naš upit o ‘Strategiji gospodarenja mineralnim sirovinama’, Hrvatska osobito bogata nemetalnim mineralnim sirovinama, a potvrđene eksploatacijske rezerve za bilo koju vrstu čvrste mineralne sirovine prema današnjoj proizvodnji nisu manje od 20-godišnje proizvodnje. Sa stanjem zatečenim 31. prosinca 2005. u Republici Hrvatskoj eksploatiraju se 23 vrste mineralnih sirovina. Od ukupno 658 odobrenih eksploatacijskih polja 56 se odnosi na ugljikovodike (nafta, kondenzat, prirodni plinovi). Uz spomenuto, istraživanje mineralnih sirovina odobreno je u 198 istražnih prostora, od kojih se samo 10 odnosi na ugljikovodike. U svim ostalim prostorima istražuju se mogućnosti eksploatacije tehničko-građevnog kamena, građevnog pijeska i šljunka te ciglarske gline, ističe se u odgovoru dr. Tomšića.

Na primjeru privatizacije Ine najbolje se mogu sagledati nedovoljne ekonomske analize u ‘Strategiji gospodarenja mineralnim sirovinama’. Za eksploataciju plina i nafta u Hrvatskoj Ina plaća naknade i do deset puta niže od uobičajenih u svijetu. U svijetu se, naime, za vađenje ruda lokalnim zajednicama plaća od 12 do 20 posto naknada, a u Hrvatskoj je propisana rudarska naknada samo 2,6 posto.

Donedavno to i nije bilo toliko važno jer je Ina bila u potpunom državnom vlasništvu pa je bilo svejedno ubire li država prihod od rudarske naknade ili od dobiti i ostalih oblika davanja. No, čim je počelo isplaćivanje Ininih dividendi, prestalo je biti svejedno kolike su koncesijske naknade za vađenje plina i nafta u Hrvatskoj. Unatoč dosadašnjoj razini privatizacije Ine, naknade koje ta tvrtka plaća za vađenje plina i nafta u Hrvatskoj do danas još nisu tržišno vrednovane.

Prof. Damir Rajković, predavač na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu i su-utor ‘Strategije gospodarenja mineralnim sirovinama’, o problemu nižih naknada za vađenje mineralnih sirovina kaže: – Više je riječ o metodologiji naplata naknada, a manje o tome da su kod nas te naknade tako drastično manje od uobičajenih u svijetu. Razlikuju se u pojedinim zemljama i rezultat su gospodarske politike svake zemlje. U pojedinim se zemljama uvelike razlikuju, a najčešće su rezultat uvjeta proizvodnje, osobito kad je riječ o proizvodnji energetskih mineralnih sirovina. Trebalo bi o tome napraviti temeljitiju analizu, jer u svijetu je riječ uglavnom o naknadama za čvrste rude, zbog čega i nastaju te razlike pri usporedbi s naknadama koje se u Hrvatskoj naplaćuju za vađenje plina i nafta. Možda je, kad je o čvrstim mineralnim sirovinama riječ, problem rudarskih naknada još i istaknutiji, a zbog niskih je naknada javnost u Hrvatskoj uglavnom protiv novog vađenja tih sirovina – naglasio je prof. Rajković.

Naručitelj ‘Strategije gospodarenja mineralnim sirovinama’ je Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva, Uprava za energetiku i rudarstvo. Strategija je izrađena na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu u Zagrebu. U njezinom tekstu, međutim, nisu jasno određeni strateški ciljevi, a nije čak razdvojena ni eksploatacija mineralnih sirovina u općem interesu od gospodarskih djelatnosti u interesu privatnog poduzetništva. To osobito dolazi do izražaja u dijelovima koji se odnose na probleme zaštite prirodnog okoliša pri eksploataciji mineralnih sirovina. Tako se u tekstu naglašava: ‘U posljednje smo vrijeme svjedoci stalnih pritisaka raznih grupacija koje se proklamiraju kao zaštitari prirode, okoliša, životnog prostora i sl. na proizvođače mineralnih sirovina. Istinske ekološke udruge imaju pravo prosvjedovati gdje god ima primjera ne-savjesnog djelovanja, bilo da je riječ o rudarskoj, bilo o drugim djelatnostima. No, često se ili zaboravlja ili iz različitih interesa zanemaruje osnovno, a to je da su mineralne sirovine nužne ne samo za razvoj nego i za opstanak društva.’

Autori toga dijela teksta ‘Strategije gospodarenja mineralnim sirovinama’ odavno prevladanim tezama nastoje eliminirati ili bar potisnuti ograničenja i veće troškove u eksploatiranju mineralnih sirovina radi zaštite prirodnog okoliša. S jedne strane inzistira na privatizaciji proizvodnih kapaciteta, ali kad je potrebno izbjeći poskupljenje eksploatacije radi zaštite prirode, potežu se argumenti kao da je riječ o općem dobru, a ne interesima skupina privatnih poduzetnika koji su stekli privatizirane kapacitete.

Postavlja se pitanje kako su na osnovi nepouzdanih podataka o zalihami sirovina određene cijene, primjerice Ine, prije nego što je djelomično prodana strancima, odnosno privatizirana. O tome dr. Molak kaže: – Na osnovi podataka o zalihami, četvrtina je Ine prodana Mađarima u bescijenje. Triput je više Ininih dionica darovano Mađarima nego hrvatskim braniteljima. Potpisan je i štetan sporazum s Italijom o uporabi jadranskog plina, kao i, također štetan, ugovor sa Slovenijom o NE Krško. Svaki od ta tri loša posla rezultirao je u vrijeme njihova nastanka štetom do oko dvije milijarde dolara, koja je danas osjetno veća zbog povećanja cijene energenata na svjetskom tržištu.

Pitali smo dr. Molaka i kako postići prihvatljivi tekst strategije razvitka Hrvatske, pa i strategije gospodarenja mineralnim sirovinama. – Najprije moramo objektivno spoznati kakva je Hrvatska danas. Da bismo to uspjeli, nužno je formirati multidisciplinarne timove stručnjaka koji nisu u moćnim interesnim skupinama. Potrebno bi bilo pronaći instituciju nepristranih stručnjaka koja bi takav rad vodila i kojoj bi se osigurao osnovni novac za pokretanje takva rada. Tek kad spoznamo kakva je Hrvatska danas (bilanca stanja u svim područjima važnim za život ljudi), može se govoriti o tome što želimo i kako osmisliti ostvarenje tih želja (strategiju razvitka). Bez toga od napretka nema ništa – tvrdi dr. Molak.