Auto-Dubrovnik a.d

Možda ponijeti tu titulu, u njegovoj ranoj mladosti baš se i nije moglo naslutiti. I sam će priznati da nije volio školu te da je više vremena provodio u školskom dvorištu nego u školskoj klupi. Osobito mu se zamjerila elektronika, koja ga je zamalo stajala prolaza u Elektrotehničkoj školi u Mostaru, no niti na fakultetu elektrotehničke koji je po završetku srednje škole upisao u Splitu nije pokazao pretjeran interes za knjigu. Pao je prvu godinu. Više od učenja zanimali su ga bendovi i svirka: svirao je klavijaturu i bubnjeve u nekoliko bendova, pa tako i onom u kojemu je počela Matija Vuica – Trotakt projektu. Glazba ga je često znala spašavati od obveza u vojsci koju je služio potkraj 80-ih, no i koštati, pa je tako zbog jedne vesele proslave u kasarni na Božić završio u vojnom zatvoru. I danas često svirkom podiže atmosferu, a osim što svira tri, četiri instrumenta, kažu njegovi prijatelji, ima i širok repertoar pjesama koje izvodi – više od 250.

U mladosti se aktivno bavio i sportom, pa je tako u osnovnoj školi pet godina igrao rukomet s Patrikom Čavrom, a poslije i sa Slavkom Golužom. Sportom se više ne bavi, no tu i tamo zna s prijateljima odigrati nogomet na dva gola, a velika strast mu je, kao i većini Dalmatinaca, more.

Svi njegovi suradnici i poznanici opisuju ga kao čovjeka s vizijom, velikom hrabrostu i velikom moći uvjeravanja. Kažu, rođeni lider. Da je to zaista tako potvrđuju riječi njegova bivšeg zaposlenika koji, iako je otišao iz Eurocable, danas kaže da bi za Tolja skočio u nabijalu rijeku. Pragmatičan, mudar, lukav, emotivan i blag prema neprijateljima, samo su neke od njegovih kvaliteta koje su nabrojali njegovi bivši i sadašnji suradnici, a kao najveću manu izdvojili su peti na listi glavnih grijeha: neumjerenost u jelu i piću.

Doduše, i na tome je poradio u posljednjih godinu dana – ‘skinuo’ je oko četvrtdeset kilograma. Na pitanje zašto se odlučio povući u Nadzorni odbor, oni koji ga poznaju dali su različite odgovore, pa je teško razabrati je li tu odluku donio jer je shvatio da mu je teško samostalno donositi odluke ili je na odlazak s mjesta predsjednika Uprave utjecala činjenica da je nedavno dobio sina (ima još jednog sina iz prvog i djevojčicu iz drugog braka) te se odlučio više posvetiti obiteljskom životu. Njegova odluka nije začudila one koji ga okružuju, jer, kažu, uvijek je davao prednost timskom radu i isticao da iza uspješnog menadžera uvijek postoji tim izvršnih suradnika.

Osim toga, od tipičnog menadžera-vlasnika Tolj se uvijek razlikovao i po tome što se nije predstavljao kao radoholičar koji ustaje u šest ujutro – prema radu se uvijek odnosno kao prema nuždi i često bi znao reći da ‘čovjek treba raditi da bi živio, a ne živjeti da bi radio’.