Od poljskog do polglisha, od engleskog do bruxellishha

Ne postoji mnogo zemalja koje u državnoj službi imaju ‘odjel jezične policije’. Miroljubivi Poljaci, frustrirani natpisima poput supermarket, music club, plaza, sex shop, donijeli su zakon koji zabranjuje upotrebu stranih jezika u mnogim aspektima svakodnevnog života, osim ako nije ponuđen i prijevod. Jezična policija nadzire napredak, a svatko tko ne poštuje zakon kažnjava se visokim svotama. Prije samog donošenja zakona bilo je i nebužnih prijedloga kojima se nastojalo zaštiti poljski, poput kazne za korištenje stranih riječi u privatnim razgovorima ili čak promjena naziva stranih kompanija ili brandova. Zbog toga je Tommy Hilfiger trebao postati ‘Tomek Hilfiger’, dok je čuveni viski Johnnie Walker trebao biti preimenovan u ‘Jasno Wedrowniczek’ što doslovno prevedeno na hrvatski jezik zvuči kao ‘Ivica Lutalica’.

Iako je zakon dobio potporu od visokih 83 posto, zabrinuo je poslovne ljude koji su se zahvalili da ne postoje istočnačnice na poljskom jeziku za neke strane termine te da bi prijevod dokumenata na poljski bio čisti gubitak vremena. Njihovi prijedlozi nisu uvaženi s napomenom da će velik dio stanovništva koje ne bira engleskim konačno razumjeti što se događa u njihovoj zemlji. U isto vrijeme kad se pojavio spomenuti puristički zakon donesena je i odluka da trećina glazbenog programa emitiranog na radijskim postajama mora biti na poljskom jeziku, što je dovelo do usporedbi anti-‘Polglish’ (poljsko-engleski jezik) zakona s upornim Francuzima, koji već godinama žele francuski jezik u potpunosti očistiti od utjecaja angližama.

Jedna od francuskih akcija bilo je i uvođenje lingvističkog kampa za diplomatsku elitu, koja je za obnašanje diplomatskih dužnosti trebala savladati barem osnove francuskog jezika. Strani studenti koji su Francusku odabrali kao zemlju svoga školovanja međusobno smiju razgovarati isključivo na francuskom, a dok se služe internetom smiju koristiti francuski softver te čitati samo francuske tiskovine i gledati francuske televizijske programe. Razlog zbog kojega su se na to odlučili jest taj to što diplomacija u europskim institucijama, prema njihovu mišljenju, ionako ne govori tečno engleski već knjižni ‘bruxellish’.

Kad je riječ o ratu protiv pretjerane uporabe engleskih riječi, jezične su institucije često nemoćne jer se s jezičnim prijestupima susreću tek nakon što do njih dođe. Institut za hrvatski jezik i jezikoslovje detektira samo ono što vidi u medijima, i to kad je engleski termin već po razio hrvatski, tako da se teret suzbijanja tuđih riječi najvećim dijelom svaljuje na leđa redakcijskih lektora.

• Jasno mi je da su novinari u nezgodnoj situaciji jer im etički kodeks nalaže da točno prenesu što im sugovornik govori. Stoga u suzbijanju nekritičkog preuzimanja engleskih termina u poslovnom ili službenom govoru trebaju sudjelovati i lektori i drugi jezikoslovci, profesori, pa čak i političari i poduzetnici – kazala je Matković.

No, može li se očekivati da će državne institucije pokrenuti bilo kakve akcije kad ljudi koji sjede na vrhu također široke ruke prihvaćaju ‘pametne’ strane riječi. Dobar primjer za to je ‘avis’. ‘Dobili smo avis’, govorio je premijer Sanader. Ta francuska riječ brzo je ušla u hrvatski rječnik iako je za nju postojala dostojna, ali nimalo sofisticirana zamjena: mišljenje.

• Mediji su prenijeli taj termin misleći da je riječ o terminologiji EU. Možda im je tako zvučala pametnije – prisjeća se Matković.

Nije to jedini primjer u kojem državni dužnosnici ili sam državni vrh bespogovorno pre-