Nijedan političar ne dopušta smisleno planiranje razvoja

Problem je što političari planiraju na kratke staze: njihov se plan svodi na nekoliko mjeseci u izbornoj godini, a trebao bi biti bar petogodišnji; u Europskoj se uniji planira sedam godina unaprijed, a kad je riječ o infrastrukturi, izrađuju se i 10-godišnji planovi. To, pak, znači kako je nužno da planovi traju dulje od mandata jedne vlade i da se ne mijenjaju nakon svakih izbora.

Otvaranje pješačaca, vatromet i buka eksplozivnih naprava označili su i početak obasijanja birača novim programima i obećanjima političkih stranaka. Jedna od već tradicionalnih poslastica izborne godine jest i rasprava stranaka koje su obnašale vlast o tome čija je vlada imala veći rast i licitacije kolika bi trebala biti stopa rasta.

Najveća stopa rasta realnoga bruto domaćeg proizvoda (BDP), u prosjeku šest posto, postignuta je od 1995. do 1998., kad je Hrvatska bila na dnu tranzicijske depresije i kad je osnovica BDP-a bila niska – bruto domaći proizvod tada je bio 60 posto onog iz 1990. Godina 1999. godina je kosovske krize, koja je utjecala na turizam u Hrvatskoj, a na gospodarske je prilike utjecala i međunarodna izolacija Hrvatske. Koalicija vlada 2000. – 2003. imala je prosječnu realnu stopu 4,2 posto, a koalicija vlada 2004. – 2007., ostvare li se prognoze za ovu godinu, a koje su konsenzualno približno 4,5 posto, imat će prosječnu realnu stopu od 4,3 posto. Do 2004. prosječna stopa od 4,2 posto bila je, u odnosu na okruženje, među najboljima u tranzicijskim zemljama, dok su nakon te godine zemlje koje su postale članice EU upravo zbog toga postigle rast veći od pet posto. Stopa nezaposlenosti je, pak, dosegla svoj maksimum 2002., zatim se počela snižavati, da bi 2006. bila najniža, niža od 16 posto, s 275 tisuća nezaposlenih. Možemo zaključiti da ni Račanova ni Sanaderova vlada nisu posebno zaslужne za smanjivanje nezaposlenosti. Smanjenju je 2002. pogodovalo smanjenje utjecaja države na privrednu aktivnost, financijska liberalizacija, rast konkurencije u financijskom sektoru i jačanje ostalih financijskih ustanova, a sve to omogućilo je jačanje privatnog sektora. Hrvatska se privreda zapravo povećava oko četiri posto na godinu prema inerciji poslovanja privatnog sektora.

U razvijenim zemljama, poput EU ili SAD-a, stopa od dva posto je dobra, a između tri i četiri posto, koliko je SAD ostvarivao posljednjih nekoliko godina i cijelo desetljeće prije 11. rujna, izvršno je. Kina je, pak, posljednjih dvadeset godina rasla prema prosječnim stopama višima od 10 posto. No, dijelovi Kine već danas plaćaju danak visokoj industrijalizaciji i visokim stopama rasta iznad održivih povećanjem onečišćenja, povećanjem broja akutnih i kroničnih bolesti te srozavanjem kvalitete života. Dakle, dugogodišnji rast veći od 10 posto nije održiv, bez obzira na malu bazu. U novije su vrijeme više stope rasta, između pet i 10 posto, ostvarivale Irsko i Slovačka. Irsko je takve stope počela bilježiti od sredine ’90-ih: od 1995. do 2000. ostvarila je prosječnu stopu od gotovo 10 posto, da bi od 2001. do 2005. pala na prosječno 5,5 posto. Međutim, često se zaboravlja da se ‘keltski tigar’ pripremao bar 10 godina – naime, u prvoj polovici ’80-ih Irsko je zapala u dublju krizu, iz koje je izašla zahvaljujući jednoglasnom stavu da je zemlja dotaknula dno. Vlast je najprije provela fiskalnu konsolidaciju i uvela strožu fiskalnu disciplinu, zatim uložila mnogo u poboljšanje školstva (visokoga školstva i tzv. tehnoloških instituta), jer je mladu radnu snagu prepoznala kao jedini raspoloživi potencijal zemlje, te pojačala napore oko ulaganja u zemlju i osposobljavanja domaćih tvrtki. Slovačka je, pak, u posljednje tri godine ostvarila rast BDP-a veći od pet posto zahvaljujući kombinaciji fiskalne konsolidacije, pojednostavljenja poreznog sustava i velikih stranih ulaganja. Upravo su izravne strane investicije povećale stopu rasta za jedan posto, udjel izvoza za 10 posto u BDP-u, kao i udjel automobilске industrije. I irski i slovački uspjeh plod su smislenog planiranja i višegodišnjih napora. Čak je i Europska unija prihvatila metodologiju izrade Nacionalnog razvojnog plana prema uzoru na Irsko.

Prije svega, valja imati cilj. Iako zvuči banalno, mi, narod, ali i naši političari kao naši izabrani ili imenovani predstavnici, nemamo jasno definiran cilj u gospodarstvu za deset godina, za pet godina, za ovu godinu. Primjerice, još nije jasno izračunato što dobivamo, a što gubimo uđemo li u EU 2009., 2012. ili u nekoj drugoj godini. Kad bi se znao cilj za deset godina, mogao bi se lako razraditi po fazama. Ciljevi se, primjerice, mogu izvući iz odgovora dobivenih anketiranjem stanovništva; tako je posljednjih nekoliko godina na vrhu liste prioriteta anketiranih građana poboljšanje standarda, iz čega je jasno želja da se živi bolje. Koliko bolje? Najlakše je usporediti hrvatski standard s onim u najbližim nam zemljama EU, primjerice u Austriji, Italiji i Njemačkoj. To je već mjerljivo: ekonomisti mogu izračunati da je talijanski standard 20.000 dolara po stanovniku (u terminima BDP-a po stanovniku), a austrijski i njemački 25.000 dolara. Uspoređujemo li to s hrvatskih 8.700 dolara po stanovniku 2005. godine, očit je jaz koji treba…

U Hrvatskoj se godinama rogoborilo protiv planova i planiranja kao ostatka socijalizma, a istodobno se planiralo mnogo strategija. Većina se nije provodila jer je uglavnom bila plod jedne vlade, jednog ministarstva i uskoga kruga ljudi.

Nema li jasno definirana cilja i strategije, ne može se izraditi ni jasan plan aktivnosti za provođenje strategije pa vlade moraju primjenjivati vatrogasne mjere i vrhunac od krize do krize. To je posljedica dugogodišnjega manjka odgovornosti i navike da se obećava općenito, tako da se ne može utvrditi je li se obećano ostvarilo i u kojoj mjeri. U Hrvatskoj se godinama rogoborilo protiv planova i planiranja kao ostatka socijalizma, dok su se istodobno razvijale strategije, ali se većina nije provodila jer je uglavnom bila plod jedne vlade, jednog ministarstva i uskoga kruga ljudi. Metodologija izrade nacionalnoga razvojnog plana, kao što je to počela Irška, a EU prihvatio, razlikuje se u nekoliko bitnih elemenata: prvo, nacionalni je razvojni plan više od strategije i donosi se konsenzusom nakon savjetovanja svih zainteresiranih strana (stakeholdera). U tom odlučivanju ekonomisti mogu samo upozoravati: ekonomija je znanost izbora i ne mogu se istodobno ostvariti sve mogućnosti, ma koliko bile poželjne; naime, svaka odluka nosi rizik troška propuštene prilike ili oportunitetni trošak; postoje i napravljeni troškovi (tzv. sunk costs) – opetovano vraćanje na odlučivanje mnogo je skuplje od donošenja pogrešne odluke i življenja s njom. Pri odlučivanju o tome koji od smjerova razvoja odabrati najbolje je organizirati raspravu na kojoj će sudjelovati sve zainteresirane strane i konsenzusom donijeti odluke, kao što je to slučaj u svim razvijenim zemljama. Problem je što političari planiraju na kratke staze: njihov se plan svodi na nekoliko mjeseci u izbornoj godini, a trebao bi biti bar petogodišnji; u EU planira se sedam godina unaprijed, a kad je riječ o infrastrukturi, izrađuju se i 10-godišnji planovi. To znači da je nužno da planovi traju dulje od mandata jedne vlade i da se ne mijenjaju nakon svakih izbora.