Svijet

Tijekom sljedećih šest mjeseci Angela Merkel pokušat će ostvariti jedinstveno transatlantsko tržište za ulagače, sa zajedničkim zakonima i standardima koji bi se odnosili na intelektualno vlasništvo i financijsku regulaciju.

Njemačka kancelarka Angela Merkel ovaj će mjesec početi s novim inicijativama i nastojanjima harmonizacije američkih i europskih zakona da bi potaknula protok investicijskoga kapitala i trgovine između ta dva najveća ekonomskog bloka. Prvi razgovori dotaknut će se teme regulacije financijskog tržišta, uključujući i izlistavanje tvrtki jedne države na tržištu druge te zakona koji to reguliraju, a za koje većina tvrdi da su nepotrebno komplikirani. Posebno će se morati raditi na onome, smatra Merkel, što se odnosi na tehničku standardizaciju proizvoda, koja bi trebala podjednako vrijediti za oba bloka.

Čini se da je Merkel definitivno odlučila iskoristiti njemačko predsjedavanje Europskom unijom za, kao što je već prije naglašavala, stvaranje transatlantskog ekonomskog partnerstva. Njezina je ambicija stvaranje jedinstvenog transatlantskog tržišta za ulagače, sa zajedničkim zakonima i standardima koji bi se odnosili na intelektualno vlasništvo i financijsku regulaciju. Međutim, njezine inicijative mogle bi naići na suprotni stav uvijek protekcionistički raspoloženog SAD-a, ali i ostalih država članica EU. Ne smije se smetnuti s uma i jednostavan geografski paradoks koji snagu i moć SAD-a temelji samo na tome da je riječ o udrženom kontinentu. Ta konstanta vrlo je jasna i njemačkoj kancelarki, koja je svjesna da je potrebno udržati europske zemlje i izvan granica EU da bi se ravnopravno moglo parirati Americi na svim područjima.

Angela Merkel stoga ne posustaje pa je i otvoreno izrazila svoj optimizam i vjeru da će razgovori na tu temu otpočeti već tijekom sljedećih šest mjeseci. Osim s Amerikom, Merkel se nada da će se svojevrsno strateško partnerstvo poglavito ostvariti i s Rusijom, ali upozorila je ruske vlasti da se svaka poveznica mora temeljiti na reciprocitetu. Postoji mogućnost da ruske vlasti ograničite strana ulaganja u nekim svojim strateškim tvrtkama, ali to nije dobro jer bi takav potez mogao nagrati ostale zemlje EU na slične mjere protiv ruskih tvrtki.

Ne smijemo zaboraviti ni povijesne činjenice koje su tijekom ratovanja uvijek zbližavale Veliku Britaniju, Rusiju, Francusku i SAD, dok je Njemačka, prema nekom nepisanom zakonu, uvijek stajala uz bok Italiji i na suprotnoj strani. Danas je Njemačka prvi put u svojoj povijesti na istoj strani s Amerikancima i stoga ne čudi skepticizam francuskih vlasti u vezi s tim kako će Njemačka i s kojim uspjehom voditi pregovore. Merkel je takve tvrđnje pokušala odbaciti pokazivanjem interesa za oživljavanje Europskog ustava nakon što je podbacio na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj.

Njemački članovi Europskoga odbora, poput predsjednika Matthiasa Wissmanna, misle da bi se potpuna integracija američkog i europskog financijskog tržišta mogla postići do kraja 2015., a troškovi obiju strana tako bi se smijeli nevjerovatnih 60 posto. Merkel je prilično snažna politička osoba, jer ne samo da sljedećih šest mjeseci drži prijestolje EU i jedan od stolaca u skupini G8 nego je i jedan od rijetkih zapadnjačkih voda koji se ne priprema za odlazak s političke scene.

Njezin stil vođenja za nekoliko je nijansi drugačiji od onoga bivšega kancelara Gerharda Schrödera, koji se sa SAD-om vrlo često sporio u vezi s ratom u Iraku, dok je s druge strane uvelike popuštao ruskom predsjedniku Putinu. Merkel, s druge strane, otvoreno pokazuje averziju prema kvazidemokraciji u Kremilju, ali svjesna je da je dobar odnos s Rusijom, koja, među ostalim, zadovoljava 40-ak posto ukupnih njemačkih potreba za plinom, ključan za stvaranje stabilnoga tržišnog bloka.

No čak i Berlin smatra neke europske inicijative teško provabljivima. Ponajprije se tu misli na sigurnost u energetskom sektoru, o čemu bi se trebalo početi raspravljati u ožujku ove godine. Primarno mjesto zauzet će pitanja o smanjenju emisije CO2 i reduciranju ovisnosti o ruskom plinu. Misli se ponajprije na Protokol iz Kyota, koji je, stupivši na snagu, postao obvezan za 150 svjetskih država, poglavito onih iz skupine OECD i tranzicijskih zemalja, čija je emisija plinova u okoliš veća od 61 posto. Riječ je o planetarnom sporazumu o ograničenju štetnih plinova i sprječavanju prekomjernog zagrijavanja planeta ili, jednostavnije, o planskom zaustavljanju onečišćenja koje prouzrokuje klimatske promjene za koje stručnjaci tvrde da bi u skoroj budućnosti mogle postati pogubne za naš planet, pa tako i za čovječanstvo.

Da bi Kyoto i službeno postao obvezujući, morale su ga prihvatiti, odnosno ratificirati zemlje tzv. prvaci onečišćenja, a to su SAD, Rusija i Australija. Međutim, američki predsjednik Bush sve dokaze o vezi stakleničkih plinova i zagrijavanja te klimatskih promjena proglašava upitnim i odbacuje Protokol iz Kyota. Preokret u njegovoj primjeni donijela je upravo Rusija 2004., kad je Vladimir Putin potpisao zakon kojim se Protokol upućuje u Dumu na ratifikaciju. S druge strane, SAD kao onečišćivač na koji otpada petina onečišćenja planetarnog omotača, vrlo je važan sudionik plana i njegove realizacije.

Milorad Dodik, premijer manjeg BiH entiteta Republike Srpske, potkraj prošle godine dobio je, bar u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, nadimak ‘privatizacijski mag’. Dodik je, naime, na kraju 2006. godine prodao Telekom Srpske za 646 milijuna eura Telekomu Srbije te s ruskim Zarubežnjeftom dogovorio prodaju Rafinerije naftne Bosanski Brod, Rafinerije ulja Modriča i banjolučkog Petrola.

Na prvi pogled Dodikove ‘privatizacije’ doista izgledaju sjajno. No, stvarna je situacija dijametralno suprotna. Telekom Srpske je prodan Telekomu Srbije za 646 milijuna eura, ali kako Republika Srpska duguje Srbiji 150 milijuna eura po raznim osnovama, analitičari pretpostavljaju da će se dio novca koji Telekom Srbije uplati Vladi RS-a automatski vratiti odakle je i došao. Dodik će na kraju dobiti manje novca od drugoplasirane ponude austrijskog Mobilkoma, koji je ponudio 467 milijuna eura.

No, čak ni to nije sporno. Sve u Bosni i Hercegovini zapravo najviše plaši da Dodik dopušta kolonizaciju dijelova zemlje, i to od istočnih bližnjih i daljih susjeda. Naime, većinski je vlasnik telekoma Srbije JP PTT saobraćaj Srbije, koji kontrolira 80 posto dionica.

S prodajom Rafinerije naftne Bosanski Brod, Rafinerije ulja Modriča i banjolučkog Petrola situacija je slična. Zarubežnjeft je kompanija u stopototnom državnom vlasništvu. Razlika u toj ‘privatizaciji’ je samo u cijeni. Dodik je, naime, sredinom 2006. godine rekao da je minimalna cijena ispod koje se neće ići za Rafineriju Brod 200 milijuna eura. Samo mjesec dana nakon te izjave otputovao je u Moskvu i s Rusima potpisao protokol prema kojemu za 119 milijuna eura prodaje ne jednu, nego čak tri kompanije!

No, ni to nije sve. Budući da su Rusi zabrinuti zbog dugova Rafinerije Brod, Dodik je nekako uspio nagovoriti Narodnu skupštinu RS da ga ovlasti za samostalne pregovore o cijeni sa Zarubežnjeftom. To znači da cijena može biti viša od spomenutih 119 milijuna eura, ali i niža, što je daleko vjerojatnije. No, Dodik, koji je veoma blizak pojedinim BiH medijima, ponajprije banjolučkim Nezavisnim novinama, tu će sramotnu prodaju sa svim sigurno predstaviti kao veliki privatizacijski uspjeh.

Dovođenjem tih državnih kompanija u BiH Dodik, kojemu BiH mediji u posljednje vrijeme sve više zamjeraju krajnje primitivno ponašanje i retoriku, zapravo dopušta klasičnu kolonizaciju, predstavljajući je kao uspješnu privatizaciju. Jer, u tim slučajevima nije došlo do promjene vlasništva iz državnog u privatno, a građani ove zemlje će ubuduće, bezrezervno vjerujući u uspjeh Dodikova modela, zapravo puniti proračune Srbije i Rusije.

Vjeruje se da će se taj trend nastaviti i u 2007. godini, samo s jednom mogućom razlikom – naime, može se pretpostaviti da će ponešto od preostalog državnog kapitala u manjem BiH entitetu preći i u ruke državnih kompanija iz Rumunjske, Bugarske, Grčke i Ukrajine. A pri tome će, nažalost, BiH mediji ushićeno izvještavati u uspješnoj privatizaciji premijera RS, dok BiH, polako ali sigurno, tone u mulj neokolonijalizma.