Piše: Ivo Kozarčanin

Plavac mali ipak ne može lijepo starjeti jednako dugo kao što to mogu vina od cabernet sauvignona i merlota ili pak naši vinari prije petnaestak godina vino nisu znali pripremiti za starenje. To je zaključak zanimljive usporedbe između Ivana Dolca i Dingača iz 1990. godine koje je priređeno tijekom Festivala Vino.com 2006. u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Oba su vina bila poluslatka, što im je daje određeni šarm, ali iza 28 grama neprovrelog šećera kod Dingača i 38 grama kod Dolca nije se krilo mnogo dobra. Iako su mnogi pokušavali pronaći što više lijepoga u časama, to su bila praznjikava, čak pomalo bljutava vina. Ni o mirisima se nema baš mnogo toga reći, posebice nakon kušanja izvanrednih mladih plavaca na štandovima Festivala. Opet je oduševio Postup 2004. orehičke obitelji Mrugdić. Kad sam ga kušao u siječnju, bila je to prava eksplozija mirisa koju sam i sada prepoznao. To je vino sa snagom i kiselinama, vino koje se iskreno otvara, mijenja gotovo svake minute u časi i pokazuje toliko mnogo različitih lica da se s velikim nestrpljenjem čeka koje će mu biti pravo za dvije do tri godine, kada završi pubertet u kojemu je sada.

I predsjednik Hrvatskog društva enologa mr. Franjo Francem kaže da su plavci najkorekniji između šeste i osme godine. U toj im se dobi smire tanini i daju svoj maksimum. Sada bi dakle trebalo početi piti 2000., a na tržištu gotovo više nema ni primjeraka iz 2003. godine. Srećom, stiže 2004., koja ima dobre šanse premašiti svoju isprvu jako hvaljenu prethodnicu iz koje su vina snažna, ali ne mnogo više od toga. Upravo bi usporedba tih dviju godina mogla konačno razbiti predrasude da je jako vino obvezno i dugovječno. Kod vina je najvažniji sklad, a baš kod starenja, koje Drago Gajski iz Kutjeva iznimno lijepo naziva ‘putovanjem kroz vrijeme’, važno je da uz određenu količinu alkohola vino ima i dojmljive ukupne kiseline. Zbog njih će, naime, zadržati svježinu tijekom godina.

Najbolje stare, odnosno putuju kroz vrijeme, slatka vina. Primjer su najskuplji svjetski ‘slatkiši’, oni iz bordske pokrajine Sauternes. Château d’Yquem svakako je najpoznatija etiketa iz Sauternes, a više desetljeća stara vina prodaju se za više desetaka tisuća kuna. Ni tu baš u cijelosti ne vrijedi pravilo: što starije, to bolje.

Polubutelja dvadeset godina starog d’Yquema u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama stoji između 250 i 350 dolara, onaj iz 1976. od 650 do 900 dolara, četrdesetogodišnjak stoji od 500 do 1.000 dolara, a oko 1.100 dolara trebat će izdvojiti za 0,375 litara najsavremenijeg slatkog vina starog pola stoljeća. Do 2.000. dolara stoje bočice d’Yquema starog između 50 i 90 godina, a stogodišnjak dostiže cijenu od 7.800 dolara.

Cijene variraju ovisno o veličini narudžbe. Boca d’Yquema iz 1816. godine prodaje se za 102.464 dolara, a onog najstarijeg na tržištu, iz berbe 1785., oglašava se za 86.474 dolara. Vrh su izvješene cijene, a u veljači ove godine jedna je stara boca, iz 1787. godine, prodana za 90.000 dolara.

Direktor engleske tvrtke Antique Wine Company, koja je bocu prodala anonimnom američkom kupcu, i osobno je isporučio vino. Do Sjedinjenih Američkih Država prevezao ga je osobnim zrakoplovom i rekao da nikad nije putovao u tako vrijednom društvu. Takve godine i cijene naši plavci vjerojatno neće nikad ni dočekati, i to ne samo zato što ne mogu tako dugo starjeti ili zato što nisu posve slatka vina. Neka glasovita suha crna vina su i skuplja. Najskuplje je vino u redovitoj prodaji, dakle ne računajući dražbe na kojima su pojedine boce znale postići i cijenu višu od 200.000 dolara, Château Lafite iz 1787., koji je 1985. prodan za 160.000 dolara.