Ina traži jednog dobavljača za nabavu 60 posto uvozne nafte

Nacionalna naftna kompanija Ina odlučila je uvesti promjene u sustavu nabave nafte na svjetskom tržištu. Ina na godinu uvozi oko 80 posto godišnje prerade nafte u rafinerijama nafte Rijeka i Sisak. Dosadašnjim sustavom dominirali su tenderi, odnosno natječaji na koje su se javljali proizvođači i trgovci naftom. Uprava Ine je, međutim, odlučila sklopiti dugoročni ugovor od najmanje dvije godine, s mogućnošću produljenja za još dvije godine, s jednim dobavljačem za nabavu oko 60 posto od ukupno planiranih količina nafte iz uvoza. Ina je lani preradila 3,9 milijuna tona (29,9 milijuna barela) uvozne nafte, a 60 posto toga čini oko 2,4 milijuna tona pa bi novi dobavljač u četiri godine Ini isporučio oko 10 milijuna tona srove nafte (72 milijuna barela).

INA je plan o nabavi oko 60 posto nafte dugoročnim ugovorima navela još u prospektu za nedavnu inicijalnu javnu ponudu dionica u Zagrebu i Londonu. U prospektu je Uprava Ine plan o izboru jednog dobavljača objasnila osiguranjem opskrbe dviju rafinerija, imajući na umu planove rasta i razvoja rafinerijskih kapaciteta kompanije. Pritom će se određene količine uvezene nafte i dalje kupovati na ‘spotu’ kroz sustav natječaja. Kombinirani način nabave dugoročnim ugovorima i kupnjom na ‘spotu’ trebao bi omogućiti učinkovitije upravljanje rizicima kontinuirane opskrbe i promjenjivim tržišnim cijenama nafte.

Raspisan je pozivni natječaj na koji je Ina pozvala šest kompanija. Kriterij odabira bili su navodno veličina i respektabilnost kompanija te dosadašnji opseg posla s Inom. Šest pozvanih kompanija su Glencore (Švicarska), API (Italija), OMV (Austrija), Gunvor (Švicarska), Litasco (Švicarska) i Mercuria (Švicarska) i sve su već poslale svoje ponude. Inino stručno povjerenstvo trenutačno razmatra ponude, a s najboljim ponuđačem tvrtka bi trebala sklopiti dugoročni ugovor za nabavu nafte.

Na proces odabira dobavljača nafte redakciji Lidera pozornost je skrenuo dokument pod nazivom ‘Otvoreno pismo hrvatskoj javnosti’, koji potpisuje anonimni autor u ime javnosti dosad nepoznatog navodnog Odbora za borbu protiv korupcije u Ini. U njemu se navode osnovni podaci o potencijalnom ugovoru, pozvanim tvrtkama i pozivnom tenderu te se u pitanje dovodi korisnost odnosno štetnost takvog ugovora. Prema internim propisima Ine, proces objave bilo kakvih informacija o potpisivanju takvog ugovora uvjetovan je strogim pravilima objave informacija Zagrebačke i Londonske burze. Jednom sklopljeni ugovor, ako se smatra materijalnom činjenicom za poslovanje, Ina ima obvezu objaviti burzama i Hanfi kao regulatoru.

Do prije nekoliko godina, sklapanje dugoročnih ugovora u naftnoj se industriji smatralo neprihvatljivim. Općeprihvaćeni model bio je taj da se nafta kupuje od niza dobavljača na ‘spot (trenutačnim) tržištima ili eventualno termiinski ugovorima, odnosno nekoliko mjeseci unaprijed. Takav sustav uveden je nakon velike naftne krize 1973. godine. Do tada se nafta uglavnom kupovala bilateralnim ugovorima između proizvođača i kupaca, koji su se često sklapali na rok od nekoliko desetljeća.

Takav je sustav bio netransparentan i de facto je omogućio uspjeh embarga arapskih zemalja. Da bi se takva situacija izbjegla u budućnosti, Sjedinjene Države stvorile su otvoreno tržište nafta u New Yorku (kasnije i u Londonu) i do sredine 80-ih godina većinom svjetske naftne trgovalo se javno. Velike zemlje izvoznici nisu više mogle učenjivati kupce neisporučivanjem nafta jer su oni na tržištu mogli naftu kupiti od drugih, manjih dobavljača. Sustav je transparentan i omogućuje efikasno određivanje tržišne cijene te istodobno ublažava utjecaj geopolitičkih šokova na svjetsko tržište nafte.

Ina naftu tipa REB (Russian Export Blend) od raspada Sovjetskog Saveza kupuje na ‘spot’ tržištu od više dobavljača i, kao što tvrde članovi Odbora za borbu protiv korupcije, dosad se nije dogodilo da takav način kupovanja ugrozi sigurnost opskrbe rafinerija (što je glavni argument Inine uprave). ‘Koliko nam je poznato, nijedna rafinerija na Mediteranu ne zaključuje tako dugotrajne ugovore za REB naftu, svi je kupuju na ‘spot’ tržištu ili pak na višemjesečnim natječajima’, tvrdi u otvorenom pismu Odbor, koji smatra da je nova strategija posljedica nestručnosti članova Uprave i direktora zaduženih za nabavu nafte.

Sustav nabave nafte u Ini je i prije bio predmet kritika. Prije tri godine dva su strana neovisna revizorska izvješća iznijela niz negativnih ocjena tadašnje organizacije nabave nafte. Zamjerke su se, među ostalim, odnosile na sklapanje okvirnih sporazuma o isporuci nafte s Elfom i Sinochemom, koji su demotivirali ostale sudionike na tržištu da se javljaju na Inine tendere. Kad se zbog potresa na tržištu nafte početkom 2003. Sinochem koncentrirao na nabavu nafte za domaće, kinesko tržište, Ina je ostala na samo jednom dobavljaču. Zbog toga je u ožujku 2003. uvela pozivne tendere za 11 svjetskih kompanija, a lista je do danas narasla na 16 do 18 imena. Situacija na svjetskom tržištu se od 2003. ipak drastično promijenila. Osim rekordno visokih cijena nafte (krajem 2003. barel je stajao 30 dolara, potkraj 2006. godine 60 dolara), promijenila se i ruska strategija. Ruski proizvođači u posljednje vrijeme potiču sklapanje dugoročnih ugovora kako bi ojačali svoj položaj na američko-britanski dominiranom tržištu naftom. Tako niz kompanija ima dugoročne ugovore o nabavi nafte, kao na primjer i Inin strateški partner MOL. U takvim uvjetima na tržištu dugoročni ugovori o isporuci ruske nafte imaju smisla.

Druga zamjerka cijelom planu izbora jednog dobavljača odnosi se na odluku da se ide na pozivni umjesto na javni natječaj, iako u dosadašnjem poslovanju Ine kupnja nafte zbog prirode posla nije bila podložna proceduri javne nabave. Na pozivni natječaj za samo šest kompanija umjesto javnog natječaja ili pozivnog natječaja za svih 18 Ininih dobavljača Uprava se navodno odlučila zbog veće efikasnosti te lakšeg provođenja odabira konačnog dobavljača. Glavni kriteriji odabira šest kompanija bili su količina nafte koju je Ina proteklih godina kupovala od pojedine tvrtke. Neovisno o tome, i nakon sklapanja dugoročnog ugovora Ina će nastaviti dobavljati naftu iz više izvora.

Neke velike tvrtke poput ExxonMobila ili Shell nisu se našle na listi jer je, primjerice, Shell u četiri godine Ina dao samo jednu ponudu, a Exxon nijednu. U dokumentu Udruge za borbu protiv korupcije tvrdi se da su dva najpoznatija člana pozvane skupine, API i OMV, pozvani samo reda radi jer su Ini isporučili vrlo malo nafta tipa REB. Za ostale pozvane tvrtke navodi se niz optužbi za sumnjivo poslovanje, od kojih su neke netočne (primjerice tvrdnja da je Gunvor nepoznata tvrtka s Djevičanskog otočja (VB), iako se radi o velikom trgovcu ruskom naftom sa sjedištem u Švicarskoj).

Jedina potvrđena kritika odnosi se na Glencore, tvrtku koja je u međuvremenu postala vlasnik bivše Inine ruske naftne tvrtke Bijele noći, s kojom Ina još ima neriješenu arbitražu. Uskoro bi Inino povjerenstvo trebalo dati svoju preporuku za odabir dobavljača, trajanje ugovora i tip nafta, nakon čega slijedi procedura provjere i izjašnjavanja svih nadležnih tijela Ine prije donošenja konačne odluke.