Zanimanje dimnjačar na prvi pogled ne izgleda previše primamljivo i većina današnjih osnovnoškolaca teško će se odlučiti na odabir te profesije koja podrazumijeva penjanje po krovu, čađave ruke i pogled na život iz ptičje perspektive. Stoga nije čudno ni to kad se u jednoj školskoj godini u Zagrebu za to zanimanje ne odluči nijedan učenik, a onaj koji nekim čudom i upiše taj obrt, na nekoliko dana neizbježno postane višestruki gradskih rubrika dnevnih novina.
Ipak, nije sve tako ‘čađavo’ u dimnjačarstvu, osobito pogleda li se financijska strana tog posla. O tome možda najbolje govori podatak da zagrebački dimnjačari od čišćenja dimnjaka i izdavanja atesta o njihovoj ispravnosti na godinu ostvare prihod veći od 20 milijuna kuna. Doduše, ozbiljniju zaradu od čišćenja dimnjaka imaju samo dimnjačari koncesionari (u Zagrebu ih je 27), dok se oni koji rade za njih ne mogu pohvaliti visokim prihodom.
Drug je prednost te profesije što dimnjačari u Hrvatskoj uživaju u gotovo potpunom monopolu. Naime, gradovi i općine podijeljeni su na koncesijska područja u kojima ‘vlada’ jedan glavni dimnjačar koji zapošljava jednog ili više dimnjačara, a iako je riječ o privatnim tvrtkama, održavanje dimnjaka je prihodno, odnosno nametnuto zakonom, dok cijene određuju lokalne zajednice. Uz takve propise dimnjačar koncesionar teško može ostati bez posla jer vlasnici kuća koje pripadaju određenom koncesionarskom području ne mogu tražiti drugoga dimnjačara ako iz nekog razloga ne žele onoga koji im je određen. Osim toga, zakonom je propisano i da dimnjačar jedanput na godinu mora pregledati dimnjak, a ako je riječ o ciglenom dimnjaku, svaka tri mjeseca, što omogućuje dimnjačarima da cijele godine imaju pune ruke posla.
Dimnjačarstvo je na gotovo isti način uređeno i u Njemačkoj, koja se upravo zbog zakona koji regulira tu djelatnost i štiti dimnjačare od konkurencije nedavno drugi put našla na udaru Europske komisije. Naime, Komisija smatra da se tako krši Zakon o konkurenciji i željela bi vidjeti kompetitivno tržište na kojem bi građani sami mogli birati svog dimnjačara jednako kao što biraju vodoinstalatera ili građevinara.
Hrvatskoj još nije upućen takav zahtjev Europske unije, ali s obzirom na sličnost s njemačkim zakonom, nije isključeno da će se od naših dimnjačara zahtijevati liberalizacija tržišta. Hrvatski dimnjačari nisu oduševljeni mogućnošću takva razvoja situacije i kažu da imaju brojne argumente koji idu u prilog postojećim propisima vezanim uz uređenje dimnjačarskog tržišta. Komunalni redar za dimnjačarske poslove Zdenko Meczner kaže da je Poljska ukinula zakonsku obvezu čišćenja dimnjaka, ali ju je ponovno uvela jer se u međuvremenu udvostručio broj umrlih od trovanja ugljičnim monoksidom.
-
Dimnjačarstvo se ne može uspoređivati s frizerstvom, jer ne možete umrijeti ne idete li godinama na šišanje ili ako frizer ne obavi dobro svoj posao, a od ugljičnog monoksidida možete. U Zagrebu se samo u ovom trenutku od monoksidida truje 40 tisuća ljudi – kaže Meczner. S njim se slaže i Zdravko Šenjug, predsjednik Hrvatske dimnjačarske udruge, koji smatra da još nije vrijeme za liberalizaciju dimnjačarstva u Hrvatskoj jer je, za razliku od zemalja Zapadne Europe, kod nas još nizak standard stanovanja.
-
Dimnjačare u Hrvatskoj mnogi tretiraju kao namet i odbijaju čišćenje dimnjaka, što je u nekim razvijenim zemljama nezamislivo. Primjerice, u Austriji ne možete osigurati kuću ako ste odbili pregled dimnjaka. Osim toga, u Hrvatskoj je 60 posto dimnaka neispravno, tako da ćemo tek kada dostignemo europske tehničke standarde moći primijeniti i njihove načine poslovanja, odnosno liberalizirati tržište – zaključio je Šenjug.