Savjetnik

Autorsko pravo danas spada među najpropulzivije pravne grane, među one koje su u snažnom razvitku, kako u svijetu, tako i kod nas. Što se odnosi na autorsko pravo odnosi se i na pravo intelektualnog vlasništva kao širi pojam koji se često, neopravdano, identificira s pojmom autorskog prava, jer se sastoji od autorskog prava i prava na industrijsko vlasništvo, što su dva pravna područja uređena posebnim propisima i među kojima, unatoč sličnosti, postoje značajne razlike. Unutar autorskog prava veliku pozornost stručne i druge javnosti izazivaju autorska djela nastala u radnom odnosu. Naime, na djelu je svojevrsni sukob ili kolizija autorskog prava, s jedne strane, i radnog prava, s druge.

Prema Zakonu o autorskim i srodnim pravima autorsko djelo originalna je intelektualna tvorevina iz književnoga, znanstvenoga i umjetničkog područja koje ima individualni karakter, bez obzira na način i oblik izražavanja, vrstu, vrijednost ili na.

Danas se često nekoga angažira u radni odnos za izuzetno kreativni posao, individualnog karaktera i s intelektualnom komponentom. Prema raspoloživim podacima, poslova ili, točnije, radnika koji su na njima angažirani, koji nemaju nikakvih originalnih ni intelektualnih komponenti, dakle koji ne mogu imati obilježja autorskog djela, sve je manje, dok je onih drugih sve više. Lepeza poslova, djela koja mogu biti autorsko djelo praktično je nepregledna. Pritom ne mora biti riječ o nekim svjetskim dosezima, s obzirom da definicija autorskog djela ne sadrži ocjenu pa ni visoku ocjenu kvalitete nekog djela. Konkretno, to znači da i loše umjetničko djelo ima i mora imati autorsko-pravnu zaštitu kao autorsko djelo.

Školski primjer mogućeg problema ili sukoba poslodavca i radnika – autora jest angažiranje (na osnovi ugovora o radu) modnog kreatora od strane velikog proizvođača odjeće. Proizvođač kreatoru stavlja na raspolaganje svu potrebnu logistiku, daje mu plaću i očekuje, naravno, odgovarajuću protukorist. Ta protukorist pretpostavlja da kreator zamislil i kreira modele koji će imati prođu na tržištu, a prema.

Jedan takav slučaj dovoljan je da destimulira i druge proizvođače od takvih poslovnih odnosa, što u konačnici ima niz štetnih učinaka – proizvođač gubi interes, ne ulaže sredstva, ne zapošljava radnike, ne isplaćuje plaće, nema poreza i doprinosa, radnici su na birou za zapošljavanje, razvojni ciklus gubi svoj kotač pokretač.

Upravo radi toga zakonodavac je propisao posebne odredbe kojima je cilj postizanje primjerenog odstupanja od općih odredbi koje sadrži Zakon o autorskom i srodnim pravima, odnosno postizanje razumne ravnoteže koja neće onemogućiti proizvodni ciklus, ali ni bitno ugroziti radnika kreativca u zaštiti njegova autorskog djela.

Autor se, prema zakonu, ne može odreći svoga autorskog prava, što znači da uvijek ostaje autor. Međutim, druga je stvar kad je riječ o iskorištavanju autorskog djela. Upravo se to iskorištavanje može utvrditi ugovorom o radu (ili nekim drugim ugovorom), ali i pravilnikom o radu ili sličnim aktom. To znači da je načelno moguće i dopusteno sklanjanje npr. ugovora o radu kojim će biti ugovoreno pravo iskorištavanja autorskog djela na isključiv način (ekskluziva), bez ograničenja i sadržajnih i vremenskih i prostornih.

Međutim, pritom treba po.

može utvrditi smatra neisključivim pravom za područje cijele Hrvatske. Propisano je i da se sve nejasnoće u ugovoru uvijek tumače na štetu onoga tko je ugovor pripremao, a to će u pravilu biti poslodavac.

Danas može uzrokovati dvojbe raširena pojava novostvorenih društava koja ‘iznajmljuju’ radnu snagu, tako da radnici nisu u radnom odnosu kod onoga kod koga će raditi i stvoriti autorsko djelo. Teško je predvidjeti kako će se sudsko praksa postaviti u takvim slučajevima, ali se svakako savjetuje da se i u tom slučaju sklopi ugovor i između onoga kod koga se obavlja rad i radnika, a ne samo između onoga kod koga se obavlja rad i onoga tko osigurava – iznajmljuje radnika. Jedan dio toga ugovora, ako će rad dovesti ili može dovesti do nastanka autorskog djela, trebao bi biti posvećen i autorskom djelu koje bi moglo biti stvoreno tijekom toga rada. Svakako bi to moralo biti i dio ugovora između poslodavca i ‘poslodavca’.

Prema starom Zakonu o autorskom pravu, koji je vrijedio do listopada 2003. godine, pravo na korištenje autorskog djela koje je radnik ostvario u radnom odnosu pripadalo je poslodavcu, i to za razdoblje od pet godina.

kojima će proizvođač proizvoditi odjeću i na tome ostvarivati zaradu. Ako bi se kreatoru priznala prava koja inače pripadaju autoru, mogao bi beskonačno uješnjivati proizvođača i konačno onemogućiti proizvodnju i stavljanje proizvoda u promet.