Tunel kroz Medvednicu i sjeverna obilaznica: Dragulj za krunu Bandićeva mandata

U svjetskim ekonomskim krugovima pojam bijeli slon koristi se za neefikasne, politički motivirane projekte bez ekonomskog opravdanja. U Hrvatskoj postoje deseci takvih ‘bijelih slonova’. Tri najveća politička projekta – most do Pelješca, tunel kroz Medvednicu i sanacija brodogradilišta – porezne bi obveznike trebala stajati oko dvije milijarde eura.

Rijetko jedan pojam istodobno utjelovljuje dva različita značenja kao što je to slučaj s bijelim slonom. Rijetka albino inačica toga velikog sisavca u njegovoj postojbini, jugoistočnoj Aziji, predstavlja simbol sreće i prosperiteta. ‘Bijeli slonovi’ su, međutim, i sinonim za rijetku, skupu imovinu koja predstavlja financijski neizdrživ teret. Treće značenje sintagma je dobila u svjetskim ekonomskim krugovima gdje bijeli slonovi predstavljaju neefikasne, politički motivirane projekte bez ekonomskog opravdanja.

Legenda počinje s Budhom, čija je majka prije njegova rođenja sanjala bijelog slona koji joj je donio lotos, simbol znanja i čistoće. Slonovi su i inače bili važni u prošlosti Mianme (tada Burme) i Tajlanda (tada Sijama), glavnim političkim i gospodarskim silama jugoistočne Azije, jer su služili kao tugeća stoka, a na njima se odlazilo i u bitku. Za kraljeve tih dviju država posjedovanje bijelih slonova bio je znak da će kraljevina napredovati i da će oni vladati dugo i uspješno. Stoga je, primjerice u Tajlandu, zakonom bilo propisano da svaki bijeli slon automatski postaje vlasništvo monarha. Kralj bi zatim cijenjenu životinju predao na čuvanje, i to često plemićima i građanima koji su mu se zbog nečega zamjerili. Ta je čast imala i svoju vrlo opasnu stranu. Bijeli slon nije smio raditi, sudjelovati u bitkama i procesijama, a morao se hraniti i održavati bolje nego obični, sivi predstavnici vrste. Zbog toga je bijeli slon obično bio financijski teret koji bi često posve uništio onoga kome je povjerena na čuvanje. Odatle i simbolika vrijedne imovine preskupe za održavanje ili koja donosi premalu zaradu da bi financijski pokrila vlastito održavanje.

Slični kriteriji primjenjuju se i na projekte, ali i sve neefikasne javne investicije. Vladači političari glavni su pokretači takvih projekata koji se, unatoč kritikama stručnjaka i ekonomista, vrlo često okončaju. Bijeli slonovi najčešće su u tranzicijskim i zemljama u razvoju, ali ni razvijene industrijske zemlje poput SAD-a nisu imune na takvu praksu. Hrvatska je, nažalost, također u prošlosti imala niz projekata koji su zadovoljavali samo političke kriterije. Sklonost megaprojektima bez ekonomskog smisla ne poznaže razlike među političkim orijentacijama, što pokazuje i izbor tri bijela slona koji se tek pripremaju u Hrvatskoj. Projekt sjevernog obilaznice u podnožju Medvednice i tunela kroz tu planinu jedan je od srcu prirastih projekata zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, predstavniku u Gradskoj skupštini vladajućih socijaldemokrata. Najmoćniji hadezevac, premijer Ivo Sanader svoj politički ključni projekt planira na jugu Dalmacije u obliku superskupog mosta do Pelješca. Iako na poluotoku najveće mjesto Orebić ima oko 1.500 stanovnika, most bi trebao stajati između 100 i 300 milijuna eura. Dok će od prvih dvaju projekata na kraju ipak nešto konkretno ostati, restrukturiranje brodogradnje projekt je čiji je konačni rezultat potpuno neizvjestan. Nakon milijardi proračunskih kuna potrošenih na sanaciju i održavanje na životu brodogradilišta i njihovih uprava, država se odlučila za (tako se barem tvrdi) konačno restrukturiranje koje bi trebalo stajati 4,2 milijarde kuna. Hoće li to pomoći da nakon 2010. pet brodogradilišta posluje uspješno bez državne pomoći (odnosno uz razinu subvencije koju dopuštaju pravila Europske unije), nije izgledno.

Oni koji pozorno prate domaće medije znaju da je političkih projekata zasigurno više od tri kojima se posebno bavimo u ovom tekstu. U pravu su, postoje deseci već završenih ili planiranih projekata na lokalnoj ili nacionalnoj razini čija se ekonomska isplativost teško može dokazati. Čak i ako se neki od njih, poput, primjerice kanal Dunav – Sava mogu uklopiti u kakve-takve okvire poslovne i društvene korisnosti, oportunitetni trošak, koji se odnosi na alternativne mogućnosti ulaganja, golem je. Pojednostavljeno, ulaganje istog iznosa novca u neke druge projekte ili sektore donijelo bi mnogo veće pozitivne efekte. A iznosi ulaganja o kojima je riječ izrazito su visoki: samo tri najveća politička projekta (most, tunel i brodogradilišta) trebala bi porezne obveznike za-

Premijer Sanader otvorio je 10. studenoga 2005. gradnju mosta za Pelješac.

Gradonačelnik Milan Bandić ima u planu mnogo velikih projekata. No kruna njegova mandata trebao bi biti početak gradnje najambicioznijega prometnog projekta u Zagrebu u posljednjih nekoliko godina. Projekt se sastoji od dva osnovna dijela: tunela kroz Medvednicu, koji bi spajao Zagreb sa Zagorjem, te sjeverne obilaznice pod Medvednicom. Obilaznica bi trebala biti duga 27 kilometara, a za njenu visoku cijenu odgovoran je zahtjevan teren. Zbog terena će, naime, na obilaznici biti čak 13 vijadukata i mostova i 15 tunela. Kritičari obveznica tvrde da Zagreb već ima 5 poveznica istok-zapad i da nova obilaznica neće ispuniti glavni cilj: smanjivanje prometnih gužvi u gradu. Projekat su kritizirali i ekolozi. Dok su ekonomski i prometni stručnjaci oko sjeverne tangente barem podijeljeni, podrške za tunel gotovo i nema. Čak i studija izvodljivosti i opravdanosti projekta (koju, za pohvalu, zagrebački tunel i obilaznica imaju) predviđa da promet kroz dvije tunelske cijevi 2010. ne bi prelazio 7.000 vozila na dan. Tangentom bi u isto vrijeme prolazilo do 27.000 vozila svakoga dana. Prema analizi isplativosti koju je izradio dr. Silvije Orsag, projekt bi već 2010. rezultirao uštedom od 19,9 milijuna eura na godinu, a godišnja bi ušteda do 2030. porasla na više od 40 milijuna eura. Većinu uštede ipak bi osigurale obilaznice.

Novac bi se umjesto toga mogao produktivnije iskoristiti negdje drugdje, primjerice u obrazovanju, istraživanju i razvoju, zdravstvu, za otplatu duga, smanjenje poreza ili ulaganje u investicijske projekte koji su prošli cost-benefit analizu – kaže Athanasios Vamvakidis. Svjetski ekonomski stručnjaci vrlo često spominju bijele slovine, no rijetki su uspjeli objasniti zašto političari vole takve projekte. Neki ih jednostavno pripisuju megalomaniji političkih lidera, ali vjerojatnije je objašnjenje da je riječ o obliku redistribucije proračunskih načina kako bi se povećali prihodi u nekim izbornim jedinicama. Takvi projekti moraju biti popularni i odavati dojam socijalne koristi, ali je teško objasniti zašto su toliko ekonomski neefikasni. Originalno objašnjenje nude američki ekonomist James A. Robinson i njegov norveški kolega Ragnar Torvik u zajedničkom radu pod nazivom Bijeli slonovi. Autori, naime, tvrde da takvi megalomanski projekti moraju biti neefikasni da bi bili politički zanimljivi. Naime, veliki neefikasni projekt može, unatoč kritikama, opravdati i provesti jedino vladajući političar. Efikasne i korisne projekte može predložiti svaki političar pa tu nema političke prednosti.

Budući da političari najviše cijene vlastitu potrošnju, nemaju motiva za transfer novca drugima osim ako to ne utječe na ishod izbora. Zbog toga obećanja o smanjivanju poreza ili povećanju transfera u osnovi nisu uvjerljiva odnosno kredibilna. Društvo je situacija s investicijskim projektima koje vladajući političar može graditi tako da favorizira svoje simpatizere ili simpatizere oporbenog izazivača. Ti projekti mogu biti efikasni i neefikasni. Efikasan projekt povećava prihode u regiji vladajućeg političara. Projekt može početi prije izbora, a njime se može početi upravljati i ostvarivati prihode nakon što vladajući političar pobijedi na izborima. Međutim, budući da projekt donosi prihode, i oporbenom političaru će biti u interesu nastaviti s projektom u slučaju da dobije izbore. Činjenica da će se efikasan projekt nastaviti bez obzira na to tko pobijedi, znači da pojedinci koji su uključeni u projekt nemaju motiva da glasaju za vladajućeg političara.

Uzmimo sada slučaj bijelog slona. Takve projekte vladajući političari grade jer favoriziraju članove njihove grupe i s njima će se nastaviti samo ako pobijedi vladajući političar. Zbog toga takvi projekti stvaraju znatan motiv za glasovanje za vladajućeg političara, tvrde autori studije Bijeli slonovi i dodaju da se zapošljavanje u javnoj upravi i na javnim radovima, pa tako i na megaprojektima, smatra jednim od uvjerljivih načina za transfer rente političkim istomišljenicima. Teorija Robinsona i Torvika objašnjava zašto su političari toliko uporni u guranju neisplativih projekata, što se na prvi pogled čini posve nelogičnim.