Čarobnjaci, vilenjaci, patuljci, orci, nevini seljak kojemu je usud namijenio velike stvari, gradovi isklesani u kamenu… Ne, to nije zagubljeni četvrti nastavak Gospodara prstenova, to je Eragon, prilično zakasnjeli spin-off te uspješne franšize. Stvar je to zanimljivija jer je riječ o trilogiji (koja, doduše, još nije ni napisana, što nije čudno kad znate da autor, s obzirom na to da ima samo 23 godine) koja neodoljivo nalikuje na neke otrpje poznate priče. Mladićevo je ime Christopher Paolini, a na internetskoj stranici filma, na kojoj su i iscrpni podaci o njemu, među navedenim literarnim uzorima nema ni spomena stanovitog Engleza po imenu Tolkien. Baš čudno. Vjerojatno je nadahnute crpio iz posve drugih izvora. Malo vjerojatno. Još kad pročitate da je knjigu tiskala njegova obitelj, a zatim ga odjevenog u srednjovjekovni kostim vodala dijeljem SAD-a, jasno vam je da je riječ o čudu od djeteta.
I tako je knjiga stigla u ruke nekom tipu koji je zaključio da bi od toga mogao napraviti blockbuster. Ah, da, zaboravio sam spomenuti da je u svoju priču kao lajtmotiv ubacio zmajeve, pa tako valjda sve sličnosti s Tolkienom prestaju, iako je jasno da zmajevi u literarno-metaforičkom smislu zamjenjuju prstenove. Kad je riječ o ekranizaciji, film je u nekim trenucima gotovo očita imitacija nekih krajolika i scenografskih rješenja Petera Jacksona. Zbog mnogih djetinjastih dijaloga i uopće infantilnoga nastupa Eragon je slabašno djelce. Gluma je prosječna, anonimni Speleers savršeno je lutkast i bezličan u ulozi seljačica koji mora napraviti velike stvari, a to uopće ne želi, nego bi, dakako, samo želio orati svoje polje i živjeti bezbržno. Najbolji dojam na kraju ostavlja Carlyle kao zločesti čarobnjak.
