Tko će biti manje loš od drugih?

Na idućim izborima najviše šansi za pobjedu imaju političari koji će ostaviti dojam da su drugi gori od njih.

Nije potrebno biti veliki prorok da bi se predvidjelo: iduće će godine domaća politička scena biti obilježena izbornom kampanjom. Gledat ćemo nešto dramatičniji nastavak sapunice koja se već prikazuje. Dakle: Čačića za premijera, Račana kao maskotu poštenja, Sanadera kao europejca desetljeća, ponešto Đapića kao vezu između korijena i budućnosti, Frišića i Adlešić kao neobjašnjivi evergreen.

Uz ciljane ankete u kojima će kotirati sve bolje, Radimir Čačić promovirat će novitet u višestrančkim sustavima – izravno glasovanje za premijera. Pri- vidno, doduše, jer glasovat će se ipak za stranke, samo će premijerski kandidat nastojati uvjeriti birače da ondje gdje piše HNS zapravo piše Radimir Čačić. Razlog je banalan: premijerski kandidat koji se predstavlja kao čovjek od akcije i djela zapravo nema stranku s kojom bi mogao ostvariti svoj premijerski cilj. Logično bi bilo upitati kandidata: zašto kao čovjek od djela i akcije u petnaestak godina stranačkog angažmana nije osnovao stranku s kojom bi mogao izći na izbore s premijerskim ambicijama? Ali u nas efektne dosjetka još može poslužiti kao dobar paravan za prikrivanje nedostatka rezultata.

Ivica Račan će, već tradicionalno, nastaviti promovirati svoje poštenje, šireći ga na cijeli SDP. Logično bi bilo pitati promotora poštenja zašto nije za četiri godine, koliko je bio predsjednik Vlade, ostvario dijelom te najave, i na svojima i na tuđima, nego je nespretno objašnjavao višim ciljevima korupcijske afere svojih, poput slučaja ‘Lenac’. I izbje- gavao je potaknuti sudsko procese tuđih (korupcijskih) afera, koje je najavljavao prije nego što je došao na vlast. A imao je ne samo obvezu već i sve instrumente da ispuni obećanje. No kad se činilo da se nešto kreće, smijenio je ‘nekontrolabilnog’ Rado- vana Ortiškog i doveo profesionalnog Mladenu Bajića. Kad Ivica Račan predizborno ponovno prodaje poštenje pozivajući i na promjenu Ustava da bismo, navodno, napokon mogli biti pošteni, to dje- luje kao da prodaje nerasprodane modele izbornih odijelaca iz pretprošle kampanje. Tko će to kupiti? Osobito ako je nosivost toga staroga poštenog modela uvjetovana promjenom Ustava.

Ivo Sanader vješto izbjegava svoje slabe točke pa se tako, baš kao ni Radimir Čačić, ne igra previše pozivanjem na poštenje. On će se radije i u izbornoj godini predstavljati kao najveći europejac među Hrvatima u posljednjih pet desetljeća. No to bi mogla biti jako slaba karta. Nekako bi logično bilo da najveći europejac u Hrvata pridonese tome da EU integrira hrvatske političke pozicije u svoju politiku prema Hrvatskoj i uvijek problematičnom istočnom nam susjedstvu. Takva bi europska politika nagradiovala Hrvatsku, kao jedinu stabilnu i istinski europski orijentiranu zemlju iz šire regije, otvarajući joj europsku perspektivu i motivirajući tako ostale da se pridruže trendu. Aktualna europska politika čini upravo suprotno, već cijelo desetljeće: koristeći se hrvatskom europskom orijentacijom kao ucjenom, kažnjava najboljega da se ne bi zamjerila lošijima. A hrvatski europejci, predvodeni premijerom Sanaderom, podržavaju je u modelu, ispunjavaju revnosno uvjete pitajući: što još, što još? Iz takva položaja proizlaze samo novi uvjeti za ispunjavanje. I oni bi se Ivi Sanaderu vrlo neugodno mogli vratiti u izbornoj godini.

I što onda preostaje? Anto Đapić nudi poveznicu korijena i budućnosti, marketinški dobro osmišljenu formulu neokonzervativizma koja bi mogla imati prodru u biračkom tijelu u uvjetima poremećenoga sustava vrijednosti. Ali s marketinškim po- rukama valja biti oprezan, paziti da model odgovara manekenu. Zažmirite na trenutak i pokušajte dočarati budućnost likovima Ante Đapića i Mate Gra- nića u pozadini. Biste li pošli tamo? Upravo na takve, koji ne znaju kamo bi pošli, računaju vječni natjecatelji, nikad pobjednici, Ivo Frišić i Đurđa Adlešić, sada u duetu, pod motom: mi smo bolji jer smo manji, jer smo središnji. Veselo je, ma što značilo.

I tako će nas zabavljati i ljutiti i irritirati (vjerojatno) sljedećih jedanaest mjeseci. A onda ćete nekome ipak dati glas. Za što? To sad ne možete znati. A vjerojatno nećete ni tada. Možda zato što vam se ostali čine još gorima. Ili ih samo bolje poznajete.