Od 20 tisuća direktora s blokiranih tvrtki

U 13 proteklih godina nije izrečena nijedna zatvorska kazna direktorima blokiranih tvrtki, premda je Zakonom za to predviđena kazna do dvije godine zatvora.

Kad je 1993. donosena zakonska odredba prema kojoj će direktorima koji ne prijave stečaj tvrtke kojoj su na čelu nakon što joj je žiro-račun u blokadi dulje od tri tjedna prijetiti i zatvorska kazna – poznavatelji hrvatske prakse bili su sigurni: To je još jedan zakon koji se neće provoditi!

Tako se i dogodilo. U 13 proteklih godina nije izrečena niti jedna zatvorska kazna direktorima blokiranih tvrtki, premda je člankom 626. Zakona o trgovačkim društvima za to predviđena kazna do dvije godine zatvora.

Primjera radi, od 20.644 poduzeća koja su 31. prosinca prošle godine bila u blokadi duljo od 30 dana, kaznena prijava je u tijeku iste godine podnesena samo protiv 190 direktora, a malom broju prijavljenih direktora dosuđene su globe, uvjetne kazne, sudske opomene i – niti dan zatvora.

S obzirom na hrvatske prilike, u kojima bi trebalo najprije u zatvor trpati one koji ne plaćaju u dogovorenim rokovima, a tek onda one koji zbog toga ulete u ‘crveno’, državni organi bi morali poštovati postojeće zakone. Pokazuje se da Financijska policija i pravosuđe ne provode postojeće zakone i ne rade (dobro) svoj posao. Dragan Novosel, zamjenik državnog odvjetnika, rekao je da je od 190 prijava za kazneno djelo iz članka 626. Zakona o trgovačkim društvima 58 odbačeno, a u 65 slučajeva pokrenut je kazneni postupak, dok su druge prijave riješene tijekom 2006., ali o tome do kraja ove godine neće biti sredeni podaci.

Istodobno su sudovi u vezi s tim optužbama iz ranijih godina donijeli 91 presudu, od čega 84 osuđujuće, dvije oslobađajuće i 7 odbijajućih. A od 84 osuđujuće presude, u 58 predmeta izrečena je novčana kazna, u 24 je primijenjena uvjetna osuda, a dvojici okrivljenih izrečene su sudske opomene – naglasio je Novosel.

Mihajlo Dika, autor Stečajnog i Ovršnog zakona, suprotno policiji i pravosuđu koji podnose malo prijava i blago kažnjavaju direktore, smatra da bi direktore poduzeća koji unatoč blokadi i nadalje stvaraju nove dugove trebalo kazneno goniti i zbog prijevare, a ne samo zbog prekršaja članka 626. Zakona o trgovačkim društvima.

Tko zna da je blokiran i da više ne može plaćati naručene robe ili usluge, ali ih unatoč svemu i dalje naručuje, čini kazneno djelo prijevare, jer obmanjuje svoje dobavljače. Čim menadžer sklopi s nekim ugovor, a zna da ne može platiti premda je ugovorio da će platiti, doveo je dobavljača (vjerovnika) u zabludu i prevario ga. Sve dok policija i pravosuđe to ne shvate tako i ne počnu kazneno goniti sve one koji unatoč tome što znaju da naručuju ono što ne mogu platiti, nećemo imati stabilni sustav platnog prometa – naglasio je Dika.

Svjesno nepodmirivanje dugova pokušava se opravdati time što malim i srednjim velikim poduzetnicima dospjela potraživanja na vrijeme ne plaćaju ministarstva, državni fondovi, primjerice, zdravstvenog osiguranja, velika poduzeća kao što su Hrvatske željeznice, brodogradilišta, željezare i ostala, a istodobno država inzistira na naplati PDV-a prema fakturiranoj, a ne i stvarno naplaćenoj realizaciji.

Istina je da bi Financijska policija i Državno odvjetništvo trebali jednako kazneno goniti direktore državnih fondova i velikih državnih poduzeća, a ne samo dvjestotinjak direktora malih anonimnih d.o.o.-a. U suprotnom selektivna primjena kaznenih odredbi pobuđuje opravdanu sumnju na korupciju i mito, na što u svojoj izjavi ukazuje i Đuro Popijač, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca.

Hrvatska udruga poslodavaca zalaže se za poštovanje financijske discipline i jednakosti za sve poslovne subjekte i one koji posluju u Hrvatskoj. Na isti način javnost treba dobiti uvid u transparentnost poslovanja i poštovanje financijskih obveza korisnika konsolidiranoga državnog proračuna, izvanproračunskih fondova, svih javnih državnih poduzeća, poduzeća dominantno u državnom vlasništvu, osobito gubitaka, komunalnih poduzeća te privatnog sektora. HUP se uvijek zalaže za zaštitu vjerovnika i izričito je protiv monopolističkog ponašanja.

Pitali smo i Esada Čolakovića, tajnika CROMA-e, udruženja menadžera, je li se netko od 190 kazneno prijavljenih menadžera zbog prekršaja članka 626. Zakona o trgovačkim društvima požalio ‘svojem’ udruženju zbog toga što se protiv njega vodi taj postupak. Čolaković kaže da se nijedan od tih 190 kazneno prijavljenih nije javio u udruženje menadžera te da sumnja da među njima ima članova udruženja menadžera. Većina prijavljenih su, pretpostavlja Čolaković, iz malih obiteljskih poduzeća. Kod velikih poslovnih sustava direktori ipak moraju nadzornim odborima objasniti razloge preskakanja u redoslijedu plaćanja.

Dražen Tripalo, sudac i glasnogovornik Vrhovnog suda, na našu je zamolbu da komentira uzroke izuzetno blage politike sudova u kažnjavanju za kazneno djelo iz članka 626. Zakona o trgovačkim društvima odgovorio je u pisanoj formi: ‘Izvješćujemo vas da Vrhovni sud Republike Hrvatske ne vodi evidenciju o vrstama kaznenih sankcija i visini kazni izrečenih za kaznena djela niti provodi politiku kažnjavaanja’. U nastavku odgovora upozorava se novinare da su smiješno blage kazne izrečene u skladu sa zakonom. A o tome kako to da baš ni jednom kazneno prijavljenom direktoru nije izrečena zatvorska kazna, u podjelom odgovoru suca Tripala nema ni riječi.

Šefu Financijske policije u Ministarstvu financija uputili smo pitanje da nam objasni zašto je samo protiv 190 direktora podnesene prijave za kazneno djelo iz članka 626. Zakona o trgovačkim društvima, kad je u prekršaju po tom članku bilo 20.644 direktora. Do zaključenja ovog broja u Financijskoj policiji nisu stigli odgovoriti.

Zanimljivo je da službeno nismo mogli dobiti niti podatke o poduzećima koja su u blokadi dulje od tri tjedna. Iz Fine u kojoj se prikupljaju i objedinjavaju podaci o dospjelim nepodmirenim obvezama poslovnih subjekata odgovorili su nam da se ‘prema Zakonu o službenoj statistici i Zakonu o bankama pojedinačni podaci o nepodmirenim obvezama poslovnih subjekata smatraju poslovnom tajnom i ne mogu se objavljivati bez suglasnosti poslovnih subjekata na koje se podaci odnose’.

U ovom slučaju riječ je o sukobu zakonskih odredbi. Prema propisima o upisu u trgovački registar podaci o poduzetnicima su javni, a prema zakonu o računovodstvu i ostalim financijskim propisima poduzetnici su obvezni jednom na godinu objavljivati podatke o prihodima i rezultatima svojeg poslovanja. Ali, ako se novinari raspitaju u javnom registru koji se vodi u Fini o tome koji su poduzetnici u blokadi, odgovor na to iznenada prestaje biti javni podatak pohranjen u javnome registru i postaje poslovna tajna. A pitate li izravno poduzetnike o blokadi njihova računa, za medije će dati drugi podatak, iz kojega će proizilaziti da nisu u blokadi.

S obzirom na to da nijedan poduzetnik ne želi da se objavi da je nesolventan ili da je zapravo bankrotirao, besmisleno bi bilo i tražiti od njih da novinarima pojedinačno daju suglasnost da to objave. Ali, nije li ta priča o poslovnoj tajni besmislena, jer poduzetnici koji normalno posluju trebali bi imati pravo na informaciju o tome tko ne plaća dospjele obveze. Osnovna funkcija stabilnog sustava platnog prometa je da iz financijskog prometa isključuje sve subjekte koji nisu sposobni na vrijeme podmirivati svoje dospjele obveze.

Javna je tajna da unatoč tome što su prema Zakonu o bankama pojedinačni podaci o poduzetnicima poslovna tajna, upravo poslovne banke ‘ispod stola’ razmjenjuju informacije nelikvidnosti ili nesolventnosti pojedinih poduzetnika i sastavljaju tzv. ‘crne liste’ nesolvidnih platiša, bez kojih inače ne bi mogle smanjivati rizičnost svojih plasmana.

Nekorektno je, međutim, što se na te liste koje se u bankama rade ‘ispod stola’, ne uvrštavaju računi o blokadi pojedinih ministarstava, kao što su, primjerice, računi Ministarstva obrane i MUP-a, računi lokalne uprave i pojedinih općina i gradova, računi sveučilišta, donedavno više od 160 blokiranih računa osnovnih i srednjih škola, najvećih nogometnih klubova, itd. Uređeno se evidentiraju blokirani računi jedino 30-ak tisuća obrtnika i 10-ak tisuća ‘običnih’ poduzetnika.