Malvazija za slavu, a pjenušac za zabavu

Malvaziju Santa Lucia berbe 2004. Kozlović je predstavio dan uoči ovogodišnjega blagdana Svete Lucije i najavio da će mu to postati tradicija.

Bit će poznatih i nepoznatih vina, ali i onih koja nikad neće biti u prodaji – tim je riječima Gianfranco Kozlović počeo prošlotjedno predstavljanje svojih vina u vinskom hramu Melkior zagrebačkoga restorana Baltazar. I najprije je iz boce bez etikete ponudio vino koje, ponovio je, nikad neće prodavati – odličan ružičasti pjenušac napravljen od crne kombinacije terana, cabernet sauvignon i crnog pinota.

• To je nulta serija, a berba je 2003. Godina je bila vrlo vruća pa je nedostajalo kiselina, ali stvar je spasio uobičajeno kiseljilo teran – rekao je Kozlović o svom iznenađenju koje je upotrijebio i Bobo Čimbur, vlasnik Baltazara, krunom i hrskavim trešnjama netom pristiglim iz Čilea. Odlično su bojom i svježinom pristajale uz pjenušac iznimne boje, ugodna mirisa i okusa, koji samo loše perla. To je i razumljivo jer je u Zagreb stigao nekoliko sati nakon degoržiranja, odnosno uklanjanja zamrznutog taloga iz grlića boce. To je uobičajena faza u proizvodnji pjenušaca tradicionalnom metodom nakon koje vino traži vremena za smirivanje.

Pjenušaca Kozlović nekoliko je tisuća boca. Velika količina za igru, kao što je Gianfranco nazvao svoj šampanjski eksperiment.

• Mnogo sam puta nešto isprobavao na malim serijama, ali imao sam problema ako bi eksperiment uspio, a nisam se mogao time poživiti. Zato smo sad napravili veću seriju – objasnio je i dodao da se ipak ne misli početi ozbiljno baviti pjenušcima.

Igru si, međutim, može priuštiti s malvazijom, kad je priprema za punjenje pod već glasovitom etiketom Santa Lucia. Onu iz berbe 2004. prvi je put predstavio publici dan uoči blagdana Svete Lucije i najavio da će mu to postati tradicija. Riječ je o vinu od pomno izabrana grožđa s njegovih najboljih vinogradarskih položaja. I to grožđe pravi na različite načine: dio u inoksu, dio u barriqueu, dio čak i u akaciji, a dio ostavi ležati na prirodnom kvascu i zrije u bačvi bez pretakanja, samo uz povremeno miješanje. I onda počinje igra koja naliči proizvodnji parfema. Traži se, naime, njihova najbolja kombinacija.

Kombinacija iz 2004. doista je izvanredna. Vino je i nenametljivo i bogato, a unatoč čak 14 posto alkohola čini se samozatajnim. Mirisi se iz čaše do nosa probijaju vrlo polako, a što dulje stoji u njoj, to se više otvara i čini se da bi mu unatoč relativnoj mladosti dobro došlo dekantiranje.

Kuhari Baltazara uz tu su malvaziju ponudili izvanredne crne njoke s kozicama i bracinom. Izbor je bio dobar, ali u vinu bi se podjednako moglo uživati i bez hrane, kao i u još jednom bijelom favoritu Gianfranca Kozlovića, a to je Dulcinea, također iz 2004. Kozlović Dulcineu ne pravi svake godine. Nije je bilo, primjerice, 2005., a ovogodišnju berbu opisuje iznimno zanimljivom. Berba 2004. mogla bi se, pak, opisati desertnim vinom s mjerom.

Njegova Muškat ruža, kao što u Istri nazivaju crveni muškat, doimao se preslabim jer je poslužen nakon Dulcineje. Čak bi i desert priđužen Ruži, pjenica od naranče, bolje odgovarao prije sira. Mnogo je jača, međutim, bila malvazija od prosušenoga grožđa. Nakupila je čak 15,6 posto alkohola, koji se, srećom, ne izdiže iznad vina. Nije, međutim, profinjena poput Dulcineje.

Teran kao osnova, uz 15 posto merlota i cabernet sauvignon, crna je mješavina koju Kozlović pod etiketom Othello izvozi i u SAD. Unatoč tom poslovnom uspjehu, rijetkom za naše prilike, Gianfranco za ponuđeni Othello iz 2002. kaže da je napravljen od skromne sirovine i da se ne želi boriti s crnim vinima jer ga ne zanimaju.