Ambiciozno zamišljena saga o propasti Maja

Ostaje nejasan Gibsonov stav o tome je li se veliko i okrutno carstvo Maja raspalo iznutra ili su njihov kraj označili brodovi bijelaca. Dvije godine nakon Pasije, Mel Gibson ovog je prosinca u kina poslao novi kontroverzni hit Apocalypto u kojem tematizira kraj nekoć moćne civilizacije Maja, odnosno vrijeme neposredno prije dolaska španjolskih konkvistadora. Film se od početka snimanja očekivao s nestrpljenjem, čemu je pridodijeljena i mudro osmišljena kampanja. Višemjesečno snimanje odvijalo se na autentičnim lokacijama u Meksiku (poluotok Yucatan), s više od 700 glumaca uglavnom pripadnika indijanskih zajednica koji govore gotovo izumrлим jezikom yucatecom.

No, koliko je Gibson uspio u svom naumu? S jedne strane, filmom želi izvući svevremensku metaforu posljednje, dekadentne faze svake civilizacije, dok, s druge, pokušava ispričati toplu ljudsku dramu s elementima akcije. Gibsonov problem je, međutim, pretenciznost, koju je pokazao i u Hrabrom srcu, još više u Pasiji, a sada je negdje valjda dosegnuo vrhunac. Istina, koristi autentični jezik koji se govorio u vrijeme Maja, ali povjesničari i domaći stanovništvo imaju primjedbe na realizam prikazane propasti carstva Maja. Ne treba ih olako odbaciti.

Gibsonovo umijeće vizualizacije nije loše, ali za dobar je film potrebno više od toga. Smisao za ritam nikada nije bio redatelja jača strana, pa je to i ovdje dovedeno do ekstrema. Najprije ide prikaz svakodnevnog života malog sela, namjerno insceniran da što više djeluje poput današnjega. Hvala vrijedan potez koji ima svrhu. Nakon toga, selo glavnog junaka Jaguar Šape bude napadnuto i uništeno, a on odveden u robine. I kao rob putuje, putuje nekih pola sata do velikoga grada Maja.

Nakon dolaska opet se jednom uvjeravate zašto se Gibsona ne može posve odbaciti jer u relativno kratkom roku daje vrlo dobar i slikovit presjek raspadajućega društva Maja. Tu bi se očekivao nešto silovitiji razvoj događaja i kreiranje neke veće priče, jer naime, sam redatelj to kroz cijeli film sugerira. Ali, Jaguar Šape uspijeva se osloboditi, a onda kreće završni dio filma, čega gledatelj još nije svjestan, u kojemu se Šape nekih četrdesetak ili više minuta natjerava sa svojim progoniteljima po prašumi, uspijeva ih pobijediti i stiže na vrijeme spasiti svoju ženu i djecu.

Osim očite pretencioznosti, film ocrtava i Gibsonovu rastuću taštinu, uvjerenje da je on poznat otkriva velike tajne ljudske povijesti, ali i jednu sada već zabrinjavajuću pojavu. Gibson je očaran nasiljem, i to onim sasvim srovnim, po novno su tu potoci krvi, udaranja, bićevanja (je li to njegova etska fantazija?), mučenja… I tu ne može opravdanje biti samo to da je civilizacija Maja bila nasilna, da su bogovima prinosili ljudske žrtve. To svi znamo, i sigurno se nije trebalo i nije ni moglo izbjeći u filmu, ali ono što smeta, kao i u Pasiji, očit je redateljev angažman na takvim scenama. I na njima ne škrtari.

Niti njegov pokušaj ekstrapoliranja njihove civilizacije na našu nije u principu izveden dovoljno dobro, odnosno ostaje tek u naznakama, i to u dijelu filma koji se zbiva u gradu Maja, u kojemu Gibson daje prikaz, iako prilično karikiran, raspada jedne napredne civilizacije. Na posljeku se stječe dojam o nejasno izvedenim namjerama, koje su očito bile vrlo ambiciozne. Pojavljivanje bijelaca s njihovim križevima na kraju filma zanimljivo je i dvosmisleno jer nije sasvim jasan stav redatelja prema njihovu dolasku. A ako je već krenuo pričati priču o brutalnom carstvu Maja, mogao se više posvetiti i brutalnome carstvu bijelaca, umjesto da potjeru po šumi razvlači kroz veći dio filma.