Transparentni administrativni postupci, utemeljeni na načelu da administrativna šutnja znači odobravanje a ne odbijanje zahtjeva stranke, vrlo bi brzo pokrenuli lanac pozitivnih promjena: poduzetnici bi brže, jeftinije i bez gubljenja živaca ulazili u poduzetničku aktivnost ili upravljali rastom svojih poduzetničkih pothvata. Korupcija bi se uvelike smanjila jer ne bi bilo razloga za plaćanje prečaca.
Ako je Hrvatska mislila ozbiljno kad je prihvatila Strateški razvojni okvir od 2006. do 2013., onda je planiranje godine koja dolazi mnogo lakše nego prijašnjih godina. Treba pogledati što smo se dogovorili, vidjeti što se događa oko nas, poglavito u Europskoj uniji, čiji član želimo biti, provjeriti treba li nešto promijeniti jer su se možda promijenile okolnosti i – nastaviti RADITI. To je ‘špranca’ koja vrijedi svugdje, i kad planirate svoja očekivanja, očekivanja sustava u kojem radite ili kad vodite državu. Bez toga uvijek počinjemo iz početka, bez dograđivanja, bez iskorištavanja pozitivne energije, koje uvijek ima, samo je treba prepoznati, uvažavati, povezivati, nadograđivati… Godina 2007. je izborna, pa je to i prilika da ta godina bude prekretnica od politizacije prema profesionalizaciji. Jedina je opasnost u tome da mi birači ne budemo dovoljno poduzetni u otporu prema onima koji će nastojati da ta ozbiljna pitanja učine nevažnima, a doista nevažne, političke interese pojedinaca, nametnu svima nama kao dio naših života.
Zbog toga mi se čini važnijim od svega govoriti najprije o poduzetničkom kapacitetu političara i birača, jer upravo će oni u 2007. biti najvažnija skupina ljudi koja će morati pokazati koliko je poduzetna, a pritom i društveno odgovorna. Onda možemo govoriti o poduzetnoj Hrvatskoj, poduzetnom obrazovnom sustavu, poduzetnom poslovnom sektoru, poduzetnom financijskom sektoru i tek na kraju o najpoduzetnijima, tj. malim rastućim poduzećima. To ‘na kraju’ nije uvredljivo, nego upravo pokušaj da se premjesti fokus, jer Hrvatska ima izvrsnih primjera uspješnih poduzetnika, koji bi bili i uspješniji da su političari shvatili što znači poduzetništvo. Poduzetništvo nije herojski (ili samoubilački) čin pojedinca, to je integrativni fenomen koji počinje inicijativom pojedinca, ali vrlo brzo može propasti zbog ‘ne-prijateljske’ okoline u kojoj se pokreće. A vlasnici malih poduzeća koja rastu ne stvaraju regulatornu okolinu, obrazovni sustav, infrastrukturu, pristup kapitalu – za većinu njih odlučujući ulogu imaju političari, vlade – središnje i lokalne. Stoga i u 2007., izbornoj godini, podimmo od političara i Vlade preko obrazovnog i financijskog sektora da bismo našli okvir u kojemu poduzetnik pokušava ostvariti svoju poduzetničku inicijativu.
Nezaposlenost je bez konkurencije najveći hrvatski problem. Politički je i profesionalni izazov kako smanjiti nezaposlenost. Samozapošljavanjem se rješava manji dio tog problema, ali se uvelike pridonosi stvaranju samouzdanja, što je ključno za razvoj poduzetničke kulture. Nova radna mjesta stvaraju inovativna poduzeća koja rastu, u pravilu mala i srednja. Mogu li političari to prepoznati i uključiti u svoje programe, građevi na postignutom ono što može biti djelotvornije i brže? Iako izborni programi stranaka imaju dnevno-političku svrhu, jer još nismo doživjeli da neizvršenje programa bilo koga obvezuje na odstupanje ili bar javno objašnjenje, ipak je opasno ako o poduzetništvu govore oni koji ne znaju što je to.
Nema zemlje koja je konkurentna u svemu čime se bavi, ali definiranje strateških prioriteta pretpostavlja da su to područja u kojima se može ostvariti razina produktivnosti potrebna za konkurentnost. O poduzetničkom kapacitetu zemlje ovisi hoće li se to ostvariti ili ne i, naravno, kojom brzinom. Zato Vlada mora predvidjeti bitku za kvalitetnu poduzetničku okolinu.
U 2007. prioritet treba biti na daljnjem uklanjanju administrativnih zapreka: giljotina propisa, potvrda, dopusnica treba nas približiti ciljevima koje smo postavili još 2004. u sklopu 55 preporuka za povećanje hrvatske konkurentnosti. Konačno, u poslanje javne uprave u 2007. valja uključiti načelo ‘administrativna je šutnja pristanak’. Jednostavni, transparentni administrativni postupci na načelu da administrativna šutnja znači odobravanje, a ne odbijanje zahtjeva stranke, pokrenuli bi vrlo brzo lanac pozitivnih promjena: poduzetnici bi brže, jeftinije i bez gubljenja živaca ulazili u poduzetničku aktivnost ili upravljali povećanjem svojih poduzetničkih pothvata. Korupcija bi se uvelike smanjila jer ne bi bilo razloga za plaćanje prečaca u dobivanju dozvola.
Zašto obračun s administrativnim zaprekama treba biti prioritet u 2007.? Zato što je tužno vidjeti kako sami sebe onemogućavamo: istraživanje GEM upozorava da su samo tri od deset sastavnica poduzetničke okoline u Hrvatskoj do bile ocjene veće od tri, što znači da nisu zapreka (infrastruktura, institucije za podršku poduzetnicima – primjerice centri za poduzetništvo, poduzetničke zone, inkubatori te dinamičnost domaćeg tržišta). Istodobno, ostale sastavnice poduzetničke okoline ocijenjene su ocjenama manjim od tri, što upućuje na njihov ograničavajući utjecaj na poduzetničko poslovanje. Među njima su i administrativne zapreke zbog kojih se poduzetničke prilike koje stvara dinamično tržište ne mogu posve iskoristiti, a katkad se i propuste prije preskakanja zapreka. Pritom gotovo nestvarno zvuči da je Vladina politika u vezi sa zakonskim propisima u tom području ocijenjena najlošijom sastavnicom poduzetničke okoline, i to nekoliko godina. Može li 2007. biti prekretnica kad je o tome riječ?